S bilo koje strane fanologije lika, rada i djela Roberta Rodrigueza, morate biti nakloni činjenici da je uz negdašnjeg kompadrea Tarantina gurao bitno nove žanrovske tokove u no budget filmu, čineći friški vjetar kinematografije u leru. I da se uvijek micao činjenici da mu filmovi ne nose nužno trostruke dobitke producentskim kompanijama niti vraćaju uvijek očekivano uloženo, ali to ga neće spriječiti da isporučuje galone zabave, osobito naklanjajući se djeci kao baznoj publici.
Od njegovih lo fi akcijskih početaka s “Mariachijem” i “Desperadom”, preko suradnji s Tarantinom, jedne od najboljih stripovskih superhero ekranizacija “Sin City” i totalnog prebacivanja na dječje superhero franšize (Spy Kids, Lavaboy & Sharkgirl, Shorts, We Can Be Heroes) pa daljnjeg bavljenja superherojima na žensku stranicu priče (Alita: Battle Angel) ili povratka karikažama preko “Machettea”, rijetko je ostavljao prostora za drugačije žanrovske kolosijeke.
Od ideje do izvedbe je došlo do problema
Tu u priču ulazi predah od dječje mu filmske dominacije posljednje dvije dekade, SF i hi tech krimić “Hypnotic”. Pretpremijerno prikazan na ovogodišnjem Cannes film festivalu u jednoj od popratnih komercijalnih sekcija ostavio je podvojene reakcije publike. Od razočarenja s okusom “ničeg posebnog” do shvaćanja kako su imali prilike od predloška napraviti prilično inovativan krimi dijamant, ali je na putu od ideje do provedbe svašta odigran krivim dodavanjem.
Moderno producirani i zamišljeni akcić kojim je na “Tennet” foru pokušao ubrizgati novu krv u žanrovski predvidljive pljačkaške filmove. S naglaskom na pokušao. Od sjajne bazne ideje i premise po kojem nova generacija lopova upravlja našom percepcijom realnosti i tim se hipnotičkim trikom služi za kontrolu misli sudionika u procesu pljački s rezultatom pomaknute realnosti da ono što vidimo zapravo nije ono što se doista desilo, pa do činjenice kako mu je cast ispao potpuno krivi s blaziranim i glumački gotovo neupotrebljivim i neinventivnim Benom Affleckom kao potpuno pogrešno odigranim čovjekom u nevolji.
Šminkerski izgled filma ne bi toliko smetao nečem što po dramaturgiji može puno bolje odgovarati realističnoj i sirovoj krimi drami, da se prilikom realizacije nije toliko pazilo na formu i detaljiziranje kadrovima koji će se uvelike koncentrirati na (bei)izražajnost Afflecka čija je interpretacija u ovom obliku bitno dotakla pokušaje Nicolasa Cagea u njegovim highlightovima showreela filmova za koje se i najneupućenijem filmofilu lako dalo nacrtati što znači kriva gluma u krivom izboru role. Jason Statham i bilo tko drugi iz portfolija Tom Hardy lookalikes mogli su profunkcionirati daleko smislenije.
Tamo gdje je Christopher Nolan razvalio “Tenetom”, Rodriguez se spotaknuo u ideju “Hypnoticom”. Šteta, obzirom da su priča i scenarij te režija itekako dostajali daleko bolje i efektivnije izvedbe.
6/10