Lova, ego i autorska nemoć su ubojice prijateljstva. Ne samo kod javnih osoba već i vrata do vas. Ali to vas se ne tiče. Ono što je “fora” gledati, čitati i slušati posljednjih tjedana ili godina po medijima jest kako se dojučerašnji prijatelji, kolege, braća po oružju, pjesmama i stageu, trideset do četrdesetak godina kasnije karaju (nije od voditi ljubav nego od svađanja, sjetit se “karala me karala me Ivanova majka” iz one kad ste posijali lan) oko imena i prava na nastavak rada pod imenima matičnih bendova. Bez obzira na sve.
Prvo je Boa koju ne možete odvojiti od “Milion”, “Tako lijepa” i ostalih genijalnih trademarkova novoromantičnih osamdesetih, postala Boa 2 i Million. Pa je Prljavo Kazalište koje je teško vokalno bilo odvojiti od Bogovića jer sve poslije njega je izvođački bilo Božidar Alić za prigodne, postalo zakratko Houra grupa. Potom se Suljin dio Zabranjenog Pušenja odhrvatio za bajkerijade i držanje autorskog većinstva pjesama, dok je za filmske festivalske derneke Non Smoking Orchestra Kusturice i Neleta igrala i prodavala karizma i frontmenski trademark.
Pop Cooltura: Zabranjeno Pušenje – pioniri cancel culture Balkana
Sve do nedavno kad ste svjedočili medijskim ping ponogovima negdašnjih frendova kako se trude umrljati sve ono lijepo što su pred raspad Juge opisali kroz četiri narodnjačka balkan rock albuma i Top Listu Nadrealista. Pa se nekad romantičarski odgovor na Plavi Orkestar i hrana za teenagerice od pjevanja hitića hrtića poput “Zovu nas ulice“ pretvorio u onog raščupanog sa sve crvenijm nosekom i starkama. I onog bubnjara koji je sad i Crvena Jabuka.
Lešinarenje je medijski isplativije
Ne ulazeći uopće u osobne preference, romantiziranja, argumentacije i prijateljske povrijeđenosti kojima su preko otvorenih medija prijateljski častili publiku manje-više svi spomenuti, obavještavajući ih kako je baš njihov standpoint onaj moralno i profesionalno, etički neupitan, ostaje gorak okus njihovih fanova kojima se ona metalna hospital i hospicij aroma kao dominantni okus u ustima osjeća. Ono bi ih se sjećali po hitovima, stvarima, prijateljstvu, neraspadnutosti.
Ali ne, lešinarenje je medijski isplativije. Jer netko je naivan i fol upućen izgovorio bedastoće poput “svaka reklama je dobra reklama, makar i loša reklama”. Marketinški ne može krivlje od toga.
Stvari oko raspada se rade i puno “suptilnije”. Neki kad im premine pjevač dovedu klinca iz The Voicea pa nastave sipati stihove poput “ništa iz ničeg u nešto pretvara” – “jer svirati se mora”. Daleka obala kad im ode prvi kokot i prepoznatljivi frontmen Ban, nastave s pjesmaricama. Jer pjesma ne pita za osjećaj, pita za izvođačka, autorska i ina prava. Nekadašnji buntovnik Bare je izgubio sav početni autodestruktivni cool kao i njegov idol Iggy Pop onog trenutka kad je svoje ime istaknuo ispred bendovskog postajući Goran Bare i Majke. Iggy & Stooges. How uncool is that? Zamislite bi li to ikad napravili Davor Gobac i Psihomodo Pop? Oni neće, ali ima tko hoće. Jura Stublić & grupa Film. “Boje su u nama” i “Neprilagođen” doista nemaju ništa s tim.
Ipak se može u miru…
I tako redom posjetitelji kafića, restorana, birtija kad konobarica dođe naplatiti račun i kaže dečki sorry moram zatvoriti, ne znaju kad je vrijeme za odlazak, pa se polupijani i opijeni (od slave) drže očajnički za stolove i stolice s napola kusanom mezom otvarajući usta poput gladnih vrapčića koji čekaju svoje crvuljke. Ali ne, prvo treba zvat gazdu da ih urazumi verbalno ili ako ne može onda uz par redara i fizički. Murija će doć post festum uzet izjave na zapisnik.
Za to vrijeme, recimo, kad je prestalo razloga za postojanje Haustora, Rundek je ostao Rundek, Sacher je postao Sacher. Zoki iz Hladnog Piva je kod Stankovića sad objasnio kako ne vidi moguće probleme s Miletom. Urban si je dodao broj 4 prezimenskom catchu kad je Laufer ostao u vremenima u kojima više zajedno ne vide autorski isto, Vava je nastavio s raznim formacijama od Mona do Turista i solo instrumentalističkog rada.
Bambi Molestersi su se skratili na LHD kad se trojac odvojio od Dalibora ne bi li njihov Strange moment ostao nimalo čudan već razuman. Pa čak se Huljić odmaknuo od svog matičnog benda ne bi li mogao uz Madre Badessa etiketu skladati zabavne estradne stvari. Predin nikad nije stavljao svoje ime ispred Lačnog Franca. Pa čak ni onaj onemoćali Bora nikad nije bio ispred kolektiva Riblja Čorba. Kao ni Đoni ispred Azre. Griješim?
Treba znati stati
Na globalnoj sceni heroja naših glazbenih vremena REM i Beastie Boysi su rekli hvala lijepa, do nekad nikad. S druge strane imali ste Queen tetkice i INXS naivce koji su Freddieja i Hutchencea namjerili mijenjati nekim novim vokalno “jednako dobrim” likovima. Silovanja s velikim S nisu vidjela veće nepotrebne modove. Treba znati stati.
Autori s velikim A nemaju problem s autorskom nemoći i ego megalomanštinama. Oni zatvore ladicu i nastave rad pod novim amblemima jer naprosto to je dug svojim publikama i nekom pravičnom gledanju na stvari. I to čini razliku od istinski bitnih glazbenika i onih potepuha koji se uslijed gubljenja mojo sistema i autorskog nerva uvijek zamisle kako imaju pravo na vlastitu prošlost i silovanje iste. Sve je ok. Grubi seks i majka opravdanja uvijek nađe svoje kupce. Ali nije to to. Ne samo s pozicije hard core fanova.
Sve čekamo nešto da se Škoro, Thompson, Bačićka, Cetinski, Maja Šuput ili Žak odluče rastati sami od sebe pa proglase fajrunt i napuste svoj bend. I da ljudi koji ne znaju kad je vrijeme za fajrunt i nastavak starenja s dostojanstvom, smognu zeru snage i ne potaracaju one mrvice ponosa po svemu onome što bi kao mladi i nadobudni buntovnici ili romantici u glazbi otvoreno prezirali.
Fajrunt ne znači daj još jednu, nego hvala i doviđenja.
Usluge prevođenja neka ostanu besplatne.