Deset godina u životu svakoga od nas ne mora biti puno, ali je prva opipljiva brojka za određenu vrstu rezimea učinjenog, propuštenog, izgubljenog. Prvi dan druge polovice 2013. godine onaj je kojeg svi pamtimo – znamo gdje smo bili i što smo radili. Na najbližem trgu čekao sam da uz Lijepu našu zasvira i Oda radosti, kao još jedna himna, prvi put kao članica hrvatske kajdanke bitnih melodija. Volim himnične prigode i trenutke koji bude osjećaj ponosa. I dok su se oči orošavale, kao i uvijek dok rijeke počinju teći u trećoj pjevanoj strofi Najljepše, ponos je bio ogroman jer smo se nakon godina pregovaranja, zapinjanja i ne lakog integriranja ulili u ocean Europske unije.
Što nam se dogodilo u posljednjih 10 godina?
Logičan je to put budućnosti Hrvatske. U prvom desetljeću članstva puno toga vrijednog donijela nam je Unija – kruna prvih deset ulazak je u eurozonu i zonu bez granica. Sve su rampe na graničnim prijelazima sa zemljama članicama digmute, Shengen diše punim plućima. Još se možda nismo familijarizirali s osjećajem koliko što u eurima košta, ali i to će doći. Kao što je došao 2404 metra dugačak ljepotan s juga – Pelješki most. To jest najopipljivi, najljepši i najiščekivaniji izdanak članstva u Uniji, a ima ih još. Ono što mora biti još učinkovitije je uspješnost povlačenja sredstava iz famoznih fondova. Može li to brže -nisam siguran jer je glomazni sustav sporiji od dame s Galapagosa koja živi stotine godina.
Je li štrajk opravdan?
Sporiji od nje samo je još hrvatski pravosudni sustav koji već četiri tjedna stoji. Službenici i namještenici – zanimljivog li izraza, tko je komu što namjestio? – traže veće plaće. To je njihovo pravo, dakako, ali jesu li dovoljno učinkoviti s izvršavanjem obveza, nisam siguran. Recimo da držimo palčeve da se izbore za veće plaće, ali što ćemo onda? Ako dobiju tristo eura više mjesečno, što je opipljiva svota, hoće li korisnici usluga opipljivo i konkretno vidjeti brže rješavanje predmeta. To nam obećali nisu, niti ih to itko pita. U trenutku nastanka teksta namještenici, okupljeni na Markovu trgu daju si oduška i javno govore što ih tišti. I opet griješe.
Prva se na pozornicu popela namještenica iz, čini mi se, Karlovca. Pozornost je odvukla svojim show programom, vrišteći i neartikulirano uživajući u par minuta, očito dobre zabave, kao da će izvesti koreografiju popularne Madonnine “Like a prayer”. Dok neka obitelj čeka posljednji papir za APN, a druga rješavanje slučaja obiteljskog nasilja s najgorim posljedicama. Svo razumijevanje pada u vodu. Dame i gospodo namještenici, ne urličite i ne uživajte u pet minuta slave. Za početak, izaberite najbolje u svojom redovima da komuniciraju željeno.
Tužan dan za svijet novinarstva
Novinarstvo je ovoga tjedna tužno. Umro je Inoslav Bešker. Neponovljiv, neopisiv i predivan klasik struke. Jedna bi stranica u medijima u kojima je pisao trebala trajno i ciljano ostati prazna i na njoj bi trebalo pisati – ovdje čekamo tekst nezamjenjivog Inoslava Beškera. Nezamjenjiv je i to svi moraju znati. Ima li hrabrosti za to, ne znam, ali bilo bi lijepo.