Volimo svakodnevicu uspoređivati s kazalištem, jer stalno je neka dramska situacija, malo s elementima suza. One su katkad od smijeha, katkad od tuge, kako tko doživljava. No, ta usporedba je jako pogrešna i za kazališnu umjetnost čak i uvredljiva. Nije da u životu nismo pogledali loših kazališnih izvedbi, ali svaka je vođena spretnijom ili drhtavijom rukom redatelja, autora i izvedbom aktera na sceni.
Sreća za pozornice
Svakodnevni prizori nude samo aktere na sceni koji kao da nikad nisu bili u kazalištu i gledali bilo koju predstavu. Zato je svako kazalište bolje od onoga s čim ga se voli uspoređivati. Sreća hrvatskih pozornica je da je njima hodao, osmišljavao ih do zadnjeg detalja i za njih živio Joško Juvančić. Legendarni Jupa, čija je svaka rečenica u trenutku zvučala kao da je smišljana godinama baš za tu prigodu, pokazao je to dokumentarac koji nosi njegovo ime, donosio je kazalište za ljude i radio je zbog ljudi.
“Bio je puno skloniji žrtvovati vlastiti umjetnički senzibilitet, želeći da kazalište bude voljeno od ljudi”, svjedoči jedan od sugovornika filma čiji je autor Juvančić junior, Hrvoje.
Gospar Jupa višeslojna je osoba. Imajući ga čast poznavati, imao sam dojam da bismo svaki put dotakli komadić prvog sloja, ali, kao i svi rijetki besmrtnici djelovao je samoobnavljajuće, pa bismo svaki put kretali iz pozicije oceana novosti. Natpis na majici koju je nosio bio je – čuvaj me se. I uistinu – nikad niste znali kamo je uputio pogled jer su to krile pomno odabrane zatamnjene naočale. Sjajno su se uklapale u karizmatičnu cjelinu ove gromade od osobnosti i karaktera.
Preciznost u poslu bila mu je glavna odrednica. U osječkom HNK- u, u njegovo raskošno doba bio je ravnatelj Drame i režirao je komediju Budala za večeru. Scenu u kojoj glavnu lik telefonira doveo je do savršenstva jer se točno moralo znati koje će brojeve birati na staron žičnom telefonu. Više od deset godina prošlo je od trenutka kad je Vlaho Ljutić bio intendant u Osijeku, a Jupa vodio dramu. Nakon takve katarze, možda i prirodno, slijedi pad, ali Osijek nije računao na kazališni masakr i brisanje s horizonta koji se zbio u zadnje četiri godine. Iz pepela ga sada diže i sjajno je krenuo imtendant Vladimir Ham – također dio te zlatne momčadi Ljutić -Juvančić. I dvije godine nakon što Jupa više nije s nama – odgovor na još jedno pitanje s majice – Kaj je to Jupa? – je samo jedan. Sinonim za kazališnu ljubav i poštovanje publike.
Dubrovnik i njegovi ljudi
Dubrovnik je centar hrvatske kulture i i kolijevka velikana. Medijima je poklonio jednog i jedinog Amadeusa medija – Andriju Jarka, kazalištu Jupu. Andrija će svakoj medijskoj temi dati umjetničku mašnicu, dok je Jupa znao i nekoj dalekoj izmaštanoj temi udahnuti aktualnost. Umijeće vječnih izvora inspiracije.