Na današnji dan, 25. srpnja 1965., Bob Dylan je kao headliner uz Butterfield Blues Band nastupio na Newport Folk Festivalu. S Fender Stratocasterom u rukama i amplificiranim bandom koji ga je pratio, šokirao je puriste folka koji su ga, nakon početne nevjerice, izviždali kao izdajnika, no oduševio dio publike koji ga je prihvatio kao rodonačelnika folk-rocka.
Jer Dylan je pet godina nakon svog debuta, na tragu Woodyja Guthrieja, ponovno izazvao senzaciju. Ili – bolje je reći – pravi potres. Tri studijska albuma snimljena neposredno prije i poslije Newporta bili su više od manifesta još jednom novoga, sad rockerskijeg Dylana. Bili su katalizatori koji su potaknuli burnu reakciju na globalnoj rock sceni, nadahnuli Byrdse i, zapravo, skovali američki folk-rock.
Album je snimio u samo dva dana
Najprije se u ožujku 1965. pojavio „Bringing It All Back Home“ (gotovo u cijelosti je napisan u znamenitom „Chelsea“ hotelu gdje se Dylan preselio koncem 1964.) i označio prvi Dylanov rockerski diskografski iskorak. Zbog uzbune koju je izazvao na folk sceni, bio je to i prvi od velikih Dylanovih „projekata“ kojima je – baš kao i „kasapljenjem“ do neprepoznatljivosti starih hitova tijekom nastupa na koncertima i danas aktualne „Never Ending Tour“ – sustavno radio na demontiranju vlastitog mita.
Snimivši album u samo dva dana uz podršku pratećeg rock-banda – jer album je dijelom sniman akustičnim, a dijelom pak električnim glazbalima – Dylan je, rekoh, utemeljio posve novi i pokazalo se iznimno utjecajni hibrid. Akustičarska (druga) strana albuma bila je simboličan oproštaj s folk prošlošću, a njeno električno naličje s rock bandom studijskih glazbenika, shvaćeno je kao najava izgledne budućnosti.
S Dylanom su u studio ušli John Sebastian (uskoro lider Lovin’ Spoonfula), bubnjar Bobby Gregg, basisti Joseph Macho Jr. i William E. Lee, gitaristi Bruce Langhorne, Kenny Rankin i Al Gorgoni te klavirist Paul Griffin. Ne samo zbog Dylanovog uključivanja u struju, već prvenstveno zbog kvalitete skladbi koje su, kako je to jednom plastično opisao kritičar Andy Gill, bile nalik „nadrealnom ogledalu s iskrivljenom slikom američke povijesti i njenog suvremenog života“.
Doduše, album je šokirao folk-krugove te bio shvaćen kao izdaja, ali je Dylanu doslovno preko noći nakon objavljivanja singla „Subterranean Homesick Blues“ donio neočekivanu podršku znatno šire rokerske publike. Naravno, uspjehu albuma su doprinijeli i Byrdsi snimajući jedan od njegovih udarnih brojeva – temu „Mr. Tambourine Man“. Album je u Americi došao na Top 10, a u Engleskoj na sam vrh rang lista. Zacijelo i zbog Dylanove turneje (zorno ju je prikazao kasniji Pennabakerov rockumentarac „Don’t Look Back“) koja je, s albumom, Dylana u Velikoj Britaniji stavila na pijedestal najutjecajnijih autora rocka.
Nastup koji je šokirao
„Bringin’ It All Back Home“ je već u vrijeme objavljivanja dobio blještavu aureolu. Konačno, „Maggie’s Farm“ i danas je na Dylanovom koncertnom meniju, a vizu za vječnost i opetovanim slušanjima zaslužuju i „Love Minus Zero – No Limit“, „It’s Alright Ma (I’m Only Bleeding)“ ili „It’s All Over Now, Baby Blue“.
Slijedeći Dylanov korak bio je pronaći rasni rock band koji bi uživo predstavio njegovu „drugu stranu“. Onu amplificiranu, naravno. Kada su se Dylan – odjeven kao prava rock zvijezda u „krpice“ iz londonskog Carnaby Streeta – i band 25. srpnja 1965. uspeli na pozornicu Newport Folk Festivala, bio je to još jedan veliki šok za puriste folka i staru sljedbu.
Doduše, suprotno vjerovanju da je Dylanu cilj bila provokacija, električarski nastup je dogovoren večer ranije jer su na Newport festivalu također svirali Paul Butterfield Blues Band. Bilo kako bilo, uz pratnju gitarista Mikea Bloomfielda, basista Jeromea Arnolda, orguljaša Ala Koopera te klavirista Barryja Gordyja, Dylan je „razvalio“ sa svega tri izvedene skladbe. Bile su to „Maggie’s Farm“, „Like A Rollin’ Stone“ netom objavljena na singlu te skladba „Phantom Engineer“, koja je kasnije postala „It Takes A Lot To Laugh, It Takes A Train To Cry“.
Prvi pravi Dylanov rock album
Nakon Newporta završio je novi materijal (posljednja je napisana „Positively Fourth Street“), pa „Highway 61 Revisited“ kao prvi potpuno elektrificiran Dylanov album izlazi 30. kolovoza 1966. u produkciji Boba Johnsona. Imao je još veći utjecaj od prethodnika zahvaljujući, s jedne strane, iznimnim glazbenicima koje je povukao za sobom – poput orguljaša Ala Koopera i sjajnog blues gitarista Michaela Bloomfielda – ali prvenstveno zbog Dylanovog bezrezervnog prihvaćanja i posvajanja rock and rolla kao legitimnog medija za iskaz svojih sve većih autorskih i izvođačkih ambicija. „Highway 61 Revisited“ je, naime, prvi pravi Dylanov rock album čiji je bluesom natopljen, sirov i moćan zvuk posve korespondirao s osebujnim tekstovima: neponovljivom hibridu tradicije folk narativnosti, simbolizma i beat poezije.
Ako su dylanovski folk rock na albumu prethodniku i sama glazba s „Highway 61 Revisited“ potaknuli Byrdse na kovanje vlastitog fuzijskog iskaza koji će postati temelj nove američke scene, Dylanovi su tekstovi bili jednako utjecajni. Bilo da su ih prihvatili Lennon i McCartney ili pak glazbenici s kalifornijske scene, oni su zauvijek promijenili način pisanja rock skladbi. Donijevši ujedno i cijeli paket novih tema.