Docentica Nikolina Borčić dvostruka je doktorica znanosti, u čijem su fokusu istraživanja vezana uz imidž i jezični diskurs u politici. Kao rezultat dugogodišnjeg predanog bavljenja tim temama nastala je knjiga “Vrag je u detalju”, koja je nedavno objavljena u izdanju Tim Pressa. Nikolina je i dugogodišnja kolumnistica Mixera, a baš za naš portal progovara o aktualnoj političkoj situaciji uoči skorašnjih izbora, koja itekako dokazuje da se vrag uvijek krije, a gdje drugdje nego – u detalju!
Profesorice i doktorice Borčić, kažu još vruća iz tiska, nova knjiga “Vrag je u detalju” podnaslovljena i dopunjena “Diskurs i imidž u politici”. U nekoliko poglavlja bavi se strateškim segmentima domaćih zoon politicona od Milanovićevih “puvanja” i pop kulturnih pokušaja kuliranja sve do amerikanizama Trumpa, Bidena ili njemačkih lidera te impresija koje ostavljaju – više nastupom nego konkretnim rezultatima. Može li ona poslužiti kao priručnik domaćoj politikanskoj sviti pred nove izbore da barem pokušaju malo antitrivijalizirati svoje protokolarne i floskularne običaje? Ili se tješite da kako ionako ništa ne čitaju i ne mare za kulturu nema tih opasnosti…
Teško mogu zamisliti da bi netko od njih uzeo takvu knjigu u svoje ruke 🙂 Tako da nema opasnosti za promjenu trenutnog trenda. Ali reći ću vam odmah na početku – ima jedna rečenica iz Vašeg filma, 4:2 i koja glasi točno ovako: “Zašto odrasli ne pitaju kad im nešto nije jasno kod drugih? Zašto pretpostavljaju? Tišina ostavlja modrice.” Meni je to citat koji nikada neću zaboraviti i kojeg se sjetim – stalno. I kad sam sjela i počela pisati knjigu, odnosno staviti na jedno mjesto barem dio onoga što godinama proučavam – vodila sam se tim citatom. Jer tišina ostavlja modrice – a u ovom kontekstu mislim na ignoriranje, bježanje od politike, nezainteresiranost.
Mnogi ne vole politiku, bježe od tih izjava, imidža – a sve nas “politika u životu uvijek prati u stopu”, da citiram Hladno pivo. Dakle, određuje nam sve – od poreza do uvjeta života i posla – sve odluke su dio njihova rada. A mi odabiremo “tišinu” i to tišinu koja ostavlja modrica. Jer što ih više pametnih ljudi ignorira, to veliki dio njih misli da mogu obećavati neprovedivo, biti kakvi god – jer ionako brojni građani ne izlaze na izbore.
Trebamo postavljati pitanja, ali pitanja koja su sadržajna, koja propituju detalje – tipa kako točno to mislite; što točno to znači; zašto točno se bavimo nadimkom, a ne programom…. što točnije i preciznije, to je manje moguće manipulirati. Eto, to je otprilike bila moja motivacija. Znanje osnažuje, jasna i konkretna pitanja osnažuju, ignoriranje i tišina ostavlja prostor za upravljanje dojmom. Jednim dijelom, to je i razlog zašto sam je nazvala – Vrag je u detalju. Imidž i diskurs u politici.
Iskreno, nisam očekivala da će mi naslov knjige postati sudbina ili kletva trenutnih predizbornih arena i da će se rat za pažnju ljudi voditi oko toga tko što smije ili ne smije reći ili kako prikriti / razotkriti namjere. A programi, vizije, rezultati tek usputna stanica u pauzi između nadmetanja. Zato nisam od onih koji etiketira ili kritizira političare po principu – sviđa mi se, ne sviđa mi se…
Nisu oni privatne osobe koje se meni trebaju svidjeti i s kojima bih se željela družiti ili ne; oni su javne persone, naša zrcala i u konačnici personifikacija mitološkog citata Josepha Marie de Maistre – “Svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje.” (Joseph Marie de Maistre, 1811., prema Maistre, Alberto, 2011). Tako da Vrag je u detalju. Imidž i diskurs u politici je priručnik za nas, a ako među čitatelje zaluta i pokoji političar – dobrodošao je!
Padamo na osjećaj da smo nekome važni
Koje su domaći primjeri korektnog, a koji antipatičnog imidža političara u javnosti, ako može bez političke korektnosti 🙂 nego po osobnom i profi sudu – od trenutne ergele i ponude top 5 onih koji vrijede i top 5 kojima valja natrag u osnovnu školu, što bontona što ponašanja što debatiranja…
“Ljepota je u oku promatrača”, rekao je Toma Akvinski. Isto je tako i s hejtom, ne-sviđanjem i cijelim nizom negativnih asocijacija koje ljudi vežu uz neke političare. I to često ovisno o trenutku, obiteljskoj tradiciji ili naprosto nekoj računici. Čudne smo biljke mi ljudi i lako nas je zavarati dojmom – padamo na osjećaj da smo nekome važni. Pritom svi imamo osobne filtre koji utječu na naše razumijevanje, tumačenje, ali i kasnije rasprave o tuđim idejama, prezentacijama sebe ili svog rada.
Personalizacija politike i forma politainmenta kao načina političke komunikacije je danas modus operandi, ono što svi rade. Pritom se političarke i političari međusobno naravno razlikuju prema brojnim kriterijima. Meni je fokus na jeziku i komunikaciji jer mislim da time čovjek puno kaže o sebi – od toga jesu li mu misli jasne, pa time i izgovorene riječi, strukturirane, je li prevrtljiv, zna li argumentirati ili samo kritizira, napada, govori opće fraze…
U tom kontekstu, mislim da Sandra Benčić dobro argumentira, Andrej Plenković kada želi, može biti konkretan, Zoran Milanović je osebujnih riječi, kad ne pretjera ili na vrijeme stavi točku te kada ne vrijeđa na osobnoj razini, mislim da je autentičan; Peđa Grbin je korektan, ali ne sjećam se puno prilika u kojima je on postavio ton neke teme i tako, nema smisla da sada sve pojedinačno nabrajan, jer od malo njih možemo naučiti kako se pregovara, lobira, bori za istinu – naši nas političari uglavnom uče kako izbjeći pitanja koja ne žele čuti, naglasiti ono što oni žele naglasiti, nametnuti perspektivu koju oni žele.
No, to nije naš trend, tako je globalno – mislim da svijet funkcionira po principu spojenih posuda, i trendovi i navike u nekom dobu nalikuju jedna drugoj. Jedina je razlika što smo mi mala država i svi se bave politikom kad su izbori, nogometom kad je neko europsko ili svjetsko prvenstvo, sadržajem cjepiva kad je neka bolest – a pritom mislimo da skrolanje po portalima ili eventualno guglanje dovoljno kao znanje.
Politika je uvijek zrcalo vremena u kojem se događa
Koliko je knjiga nastajala? S obzirom na 130-ak stranica i na leksik koji je vrlo čitljiv i nije pisan suhoparnim akademizmom, već je vrlo život štivo, blisko kolumnama iz medija za koje pišete?
Knjiga je nastala jer želim pisati o moći i snazi jezika, jasnoći i nejasnoći, o trenucima kada preciznošću izbacujete iz cipela manipulatore ili hvatate u lažima – to je nešto što me cijeli život privlači, volim gledati te paukove mreže koje ljudi pletu oko drugih ljudi – a politika je pozornica na kojoj se najbojle vidi kako se moć i nemoć postiže jezikom.
I kako se strateškim upravljanjem jezika može utjecati na dojam koji želimo postići kod drugih ljudi. Ili osjećaj da smo nekome važni. “Jezik je sastavljen od metafora, kad ga lišimo metafora, govorit ćemo kao biljke”, rekao je Zoran Milanović u zadnjem intervjuu (26.3.2024.) o tome kako je jezik naša najveća moć. Ok, sad bismo mogli raspravljati o tome kako on koristi jezik – i to nećemo propustiti, no kasnije.
Ipak, činjenica je da je jezik naša najveća moć i to zbog utjecaja jezika – bez obzira je li riječ o mislima, riječima koje izgovaramo ili interpretacijama drugih ljudi, tema ili djela. Tako je nastala knjiga. Počela sam pisati o tome, za početak na primjeru političara. Trudim se pisati razumljivo, iako je riječ i o znanstvenom tekstu pa razumljivost široj publici nije lako postići. Neka poglavlja su razumljivija, neka manje jer nisam mogla zaobići stručne termine. Mislim da ima puno primjera, pa ju to čini čitljivijom. A kako je politika uvijek zrcalo vremena u kojem se događa, promatrajući njih vidimo zrcalo sebe i svijeta oko sebe.
Mixer jednog imidža: Monica Lewinski i neopisiva težina dvostrukih standarda u politici
Je li pitanje imidža u političara često pitanje prodaje magle i cigli. U smislu, lik ili likica ugodne vanjštine, nevino dignutih obrva, još nevinijeg osmijeha, puna protokolarnih frazetina, ali računa na površnost ljudi kojima je bitnije kako liže kupove ili priča viceve od onoga što govore i je li imidž forma over sadržaj ne samo u politici?
Sadržajem se bavimo samo kad nam je netko osobno jako važan. Ili kada smo emocionalno duboko u nekoj priči pa nam je zaista stalo. U ostalim slučajevima, presudi površnost, sklonost dojmu, ili jednostavno potencijalna proračunatost. Imidž over sadržaj je bolest našeg doba, i to zasad dobro prolazi. Istina je da je danas pitanje imidža u politici više pitanje prodaje magle nego stvarne sadržajnosti. Likovi s ugodnim izgledom, nevinim izrazima lica i osmijehom, koji koriste protokolarne fraze – prolaze dobro, ako to možemo tako banalizirati.
U tom smislu, imidž može služiti kao oblik ‘prodaje magle’, gdje se forma stavlja ispred sadržaja, ne samo u politici nego i u drugim područjima javnog života. Bitno je shvatiti da tako stvari često funkcioniraju kako ne bismo nasjeli na izgled i fraze, već ono što netko stvarno zna i vrijedi. Zašto su neki političari spremni i na promjenu mišljenja, stavova, stranaka… ili govoriti tako da ne kažu ništa?
Max Weber je rekao kako stranački lideri nagrađuju lojalnost različitim pozicijama unutar stranaka, institucija, lokalnih zajednica i na državnoj razini. To znači da politička vjernost može biti put do raznih važnih i utjecajnih pozicija – i to je tako posvuda, pa nismo niti mi iznimka, upravo suprotno. Stoga ne jure pred narod pred kako bi rekli svoje mišljenje, nego se prilagođavaju. I računaju na površnost i da ich nećemo previše propitivati.
Sve je moguće ako se stvore okolnosti za to
Sutra poželim biti predsjednica Hrvatske, prije toga promijenim spol i krenem rogovima na Milanovića. Je li taj imidž obranjiv u većinski provincijalnoj glasačkoj Hrvatskoj? Ili postoje pojave, osobnosti i ličnosti koje ne mogu biti kvalitetno komunicirane? Referiram na to – ima li ljudi s nepopravljivim startnim imidž pozicijama? Bezličniji od Bernardića, Grbina, Jandrokovića i sličnih, uzaludniji od Raspudića, Pernara, Miletića i sličnih? Kojima ne postoji spin doktor ili ica s receptom pomaganja njihovoj percepciji u javnosti?
Evo prvo malo teorije, sad ste kao na predavanju (hahaha…) – ali kakvo pitanje, takav odgovor. Dakle, za početak kako nemoguće (transrodna predsjednica u provincijalnoj sredini može postati eventualna mogućnost, u nekoj budućnosti – ili bilo koji drugi scenarij koji je sada nezamisliv). Ključno je sljedeće: kad netko ima moć, taj može određivati što se smatra normalnim ili što je dobro za ljude. Michel Foucault kaže da je u političkom govoru uvijek prisutna borba za kontrolu nad tim govorom, odnosno borba za moć. Ova moć uključuje sposobnost da se stvari imenuju, definiraju i opisuju na određeni način. Kada neko ima moć i autoritet, ne samo da ima ugled i važnost pred drugima, nego i može donositi odluke i djelovati.
Max Weber to objašnjava tako što kaže da moć znači moći natjerati druge da rade ono što ti želiš, a misle da je to najbolje za njih. U svijetu politike, ovo se često gleda kroz kako se koristi jezik – kako se nešto naziva, opisuje ili govori o tome, može jako utjecati na to kako ljudi razmišljaju i što smatraju važnim. Dakle – sve je moguće ako se stvore okolnosti za to – bilo kroz popularnu kulturu, bilo kroz druge medijske sadržaje ili političke izjave. I povijest i sadašnjost pokazala je da su razni obrati stvarno mogući… Pojedinci nemaju moć ako im duh vremena ne radi u korist njihovih ideja i politika… tako da kada se okolnosti poslože, mogući su razni scenariji…
Politički imidž slavnih i razvod kanadskog premijera Justina Trudeaua
Ima li patologije u hrvatskoj politici ako je samo do odokativnih procjena imidža riječ? Koliko vlast utječe na karaktere i koliko saborske fotelje čine zastupnicima i političarima ljude koji se doživljavaju bitnjima nego jesu? Obzirom da govorimo o imidžu – ima li nade za zemljicu u kojoj su političari jedne od najvećih zvijezda? Ne govori li i to o imidžu medija i zemlje kao takve – da je silno siromašna i podkapacitirana filtrirati kvalitetne ljude pa svakakvi poluproizvodi dobivaju svojih warholovskih 15 minuta?
Iskreno, ja zaista mislim da naši političari zrcale nas kao društvo i kao ljude – uvijek je to tako – ”kako je gore, tako je i dolje”. Znam da zvuči brutalno i da većina misli da je bolja pa zato ne idu na glasanje – ali upravo zbog onih koji su pametni, vrijedni, a misle da je ignoriranje glasanja – poruka, tako nam je kako nam je. Naše pravo i odgvornost je glasati pa makar na glasačkom listiću nacrtali lika iz crtića, ali ignorianje nije poruka. A političari se ponašaju onako kako im može biti – očito je važnije “tko ste” ili na kojoj ste poziciji nego što znate raditi i kakvi ste u tome – ali nisu to političari kreirali sami, to je rezultat društva i svih onih koji su dio tog društva.
Ako narod voli show, sukobe i animozitet – odnosno ako klikaju na tekstove s takvim naslovima – političari se za svoju vidljivost bore tim oruđem. Dakle, tržište i potražnja određuje kvalitetu. Mene iritiraju oni koji sve hejtaju, kritiziraju, ali onda kad treba taj jedan dan izaći na izbore- eto ne da im se. Tako da nije jednostavno odgovoriti na ovo pitanje. Njihovi imidži, umišljaji da su važni, želja da budu poznati – može im biti.
S obzirom na znanstvene radove, konstruktivne nastupe na konferencijama, predavački staž na Vernu, ako može stručna procjena hrvatskih političara u odnosu na ono što predstavljaju u javnosti obzirom na paralele onoga što govore? Jesu li lijevi uvijek kultivirani, a desni uvijez zadrti, centralni ni vrit ni mimo, a oni svi pomalo bezličniji od drugih?
Ma ne, ima svega posvuda i takva pojednostavljenja nisu baš korisna – to su stereotipi, rekla bih. Puno faktora utječe na to kako netko govori, kako se ponaša u javnoj komunikaciji – od toga što im je osobna računica do brojnih osobnih i inih varijablama. Ali baš zato jer publika očekuje neke stereotipe, onda nam lijevi i desni prezentiraju te scenarije – pa su jedni tako jako domoljubni, drugi usmjereni za zajedništvo…
No, uglavnom se sve svodi na zajednički nazivnik – a to je želja da se međusobno razlikuju, desni i lijevi, a u končanici nisam sigurna da je ljudima u potpunosti jasno što danas znači lijeva politika, što točno desna, koje su perspektve i drugo – postali smo užasno površni i izgubili smo se u ne-temama, kako se to kaže u političkom ringu. Lijevi, desni ili oni koji su kao na centru međusobno se samo razliku po odabiru tema koje plasiraju kao ključne i perspektiva u koje njihove publike vjeruju. Polarizacija je ključna karakteristika našeg doba, globalno, u svim područjima – pa tako i politici.
Istina je uvijek u očima promatrača
Kako se Nikolina Borčić odmara od svog zvanja, u privatno vrijeme koje su sve switchevi pomoću kojih se pune baterije da bi došli pred svoje studente svježa i puna profesorskog elana? Vezano uz to kakva je Nikolina Borčić profa? Stroga, blaga, zahtjevna, tolerantna, ili…?
Odmor od površinskih razgovora i dobri ljudi – i moje baterije se u tren napune. Iako se često osjećam kao hrčak koji se stalno vrti u istom krugu – posao – kuća – posao kod kuće – posao i čini mi se da mi vrijeme prolazi u svemu tome brzinom munje. Stalno je nešto i stalno negdje jurim – u nekom trenutku to osvijestim pa stanem i presložim prioritete. No prerijetko, bojim se. I nije mi drago da se niti ne okrenem – a već je ljeto zamijenilo zimu. Tako da da, dok ovo pišem, toga sam još svjesnija… Kao prof – teško mogu sama sebe procijeniti, no znam da mi je zista stalo. I stvarno dajem sve od sebe. A sada, nekom je to dobro, nekom naporno – istina je ionako uvijek u očima promatrača. 🙂
Mixer jednog imidža: Osebujna i ambivalentna retorika Zorana Milanovića
S obzirom na nove medije, dominaciju društvenih mreža, tik tokova, brzog vremena, površnih ljudi i još bržeg zaborava, vremena skandala, političkih, rodnih, seksualnih i inih korektnosti koliko se percepcija imidža iz prošlog stoljeća prema ovom dinamizirala modernizirala i zapravo reflektira i zrcali jednaku površnost ljudi čiji imidž ne reflektira karakter?
Pažnja i lojalnost u smislu trajanja interesa za neku temu ili osobu su u opadanju, fokus na vlastitu računicu je u porastu – tako mi se nekako čini da je formula našeg doba. Ne kod svih ljudi, ali kod mnogih. To znači da nam je manje stalo propitivati detalje, pa nam je valjda lakše i prodati maglu i lažni osjećaj da smo važni. Polarizacija je plodno tlo za selekciju kao ključnu strategiju – uloga selekcije u medijima odnosi se na proces odabira sadržaja koji potvrđuje već postojeći narativ ili sliku o nekoj osobi, često političaru, koju medij želi promovirati.
To znači da će mediji birati i izvještavati o događajima, izjavama ili aspektima koji se uklapaju u određenu sliku, dok će ignorirati one koji to ne čine. Ova selekcija vijesti doprinosi stvaranju kontinuiteta priče koju mediji žele ispričati, čineći da je ljudi lakše zapamte i prihvate. I to je to – tako se produciraju današnji imidži.
Ako medij stalno izvještava o određenom aspektu političara ili politike, publika počinje vjerovati da je to najvažniji aspekt. Ako je to odabir odjeće, onda je to najvažnije. Selekcijom vijesti, mediji usmjeravaju pažnju publike na određene teme, dok drugi aspekti ostaju u sjeni. Ova moć medija zahtijeva odgovornost i kritički pristup – a mi postajemo sve manje zainteresirani za razumijevanja svega toga, ne ulaže im se pažnja i vrijeme – tako da eto, to je to.
S obzirom na to da je knjiga “Vrag je u detaljima” izašla u vrijeme površnosti i brze konzumacije potencijalnih recipijenata i obzirom da se bavi kritičkom analizom, jeste li se ikad bojali da ćete trebati prevoditelja s hrvatskog na hrvatski jer ljudi neće znati protumačiti i shvatiti napisano ili da bi Vam spomenuti mogli zamjeriti opservacije?
Ne, stvarno nisam o tome razmišljala. Znam da mi vrijeme ne ide na ruku, u smislu da znam da ljudi čitaju manje, i da moja tematika nije privlačana velikom broju ljudi, ali to nisu teme na koje mogu utjecati. Znači – pisala sam objektivno, stručno i znanstveno i pritom sam se potrudila biti razumljiva.
Vječni duel aktualnih vrtićaraca Plenković i Milanović – ako ih možete kratko proanalizirati s par opservacija u plus i minus smjeru. Imaju li oni nekih vidljivih kvalieta ili su tek beznadežni zarobljenici svojih ega i javnu funkciju zamijenili s privatnim hirovima i ping pongovima u kojima pauniziranje postaje bitnije od javne službe?
Dobro se sjećam kako su novinari 2021. godine, za vrijeme korone, pitali Zorana Milanovića kako to da baš i ne kritizira Andreja Plenkovića. A on je odgovorio, citirajući srpskog pjesnika Matiju Bećkovića: “Ćeraćemo se mi još, sve može biti osim da se ne ćeramo, samo sada nije vrijeme”. A sada je očito došao taj trenutak, to vrijeme za direktni sukob u kojem će jedan ili drugi pobijediti.
Samo što smo mi kao društvo žrtve tog sukoba. Svi su čuli i možda zapamtili izraze kao što su – šmrkavac, herojski zec, plameni jazavac, piroman, crna udovica, low-life, furao je na maturalac ljude s Challengerom u Finsku, narikače, korona kao karijes, prvo sapun, onda parfem, zašto nisu donijeli lava, nego sada očerupanu kokoš, mađarski potrčko, ali su sigurno zaboravili u kojim su točno tematskim kontekstima to političari, u ovom slučaju Predsjednik izgovarali.
Jako bih voljela da se ljudi zainteresiraju za sadržaj, jer svakog od nas, zanimala nas politika ili ne, politika prati u stopu i odlučuje o mnogočemu u našem životu. Zato me žalosti svaki put kad čujem da netko kaže da ga politika uopće ne zanima. Sada su se mnogi zainteresirali i nadam se da će ipak biti i sadržajnih rasprava s nekim konkretnim podacima i vizijom, a ne samo i isključivo o tome što je zabranjeno, a što nije.
Kakvi su planovi za dalje što se tiče knjiga a kakvi oko potencijalnog javnog diskursa? Ima li već nekih naznaka ili slijedi literarni odmor?
Ne, tek sada imam hrpu ideja koje želim materijalizairati – na sličnom tragu kao “Vrag je u detalju”, ali u drugim područjima. Već pišem zapravo… uskoro više o tome… Motivacija i ideje su tu, moram samo promisliti o formatu i načinu – ovaj put želim zagrebati pod površinu u drugim područjima… Naravno ostati kod jezika, imidža i komunikacije, ali otvoriti nove teme…
Fotografije: Šime Eškinja