Na današnji dan, 3. kolovoza 1969., Creedence Clearwater Revival objavili su treći album “Green River”.
Ako je prvijenac “Creedence Clearwater Revival” iz 1968. unatoč mnogim dodirnim točkama s prethodnom inkarnacijom banda – prije nego što je ime Creedence Clearwater Revival, na zahtjev vlasnika diskografske kuće Fantasy Records, promijenilo stari naziv The Golliwogs – pokazao da pjevač/gitarist i glavni skladatelj John Fogerty ima golem autorski potencijal, godinu kasnije “Bayou Country” – prvi od trolista albuma objavljenih iste godine! – CCR je etablirao kao ultimativan američki odgovor na britanske izazove.
Creedence su u vrijeme objavljivanja albuma već imali deset godina iskustva borbe na klupskoj sceni te bili usviran bend s jasnom vizijom vlastitog autorskog identiteta nastalog spajanjem osebujnog viđenja “novodobne poetike”. Preciznije rečeno, kroz kompaktniji bendovski zvuk, energetski naboj i tekstove koji korespondiraju s turbulentnim društvenim i političkim zbivanjima tih godina. Njima je lucidno pridružena tradicija americane: swamp-popa, rockabillyja, rhythm and bluesa, južnjačkog rocka, countryja…
Još jedan sjajan album
Za razliku od većine glavnih aktera na sceni, CCR su uglavnom odbacili format višeminutnih pjesama s nezaobilaznim solima i improvizacijama na tragu psihodeličnih blues/jazz jam sessiona, stvarajući znatno kraće teme s ubojitim refrenom i kompaktnom bendovskom zvučnom slikom. To ih je više približilo jednom Dylanu ili The Bandu, paprenim rockabilly bandovima ili Booker T & MG’s, nego suvremenicima: perjanicima acid rocka i psihodelije.
Sedam mjeseci kasnije, 3. kolovoza, Creedence objavljuju još jedan sjajan album: “Green River”. Unatoč činjenici da su njihovi albumi trajali tridesetak minuta, zapanjujući je broj hitova i vječnih brojeva napisanih i snimljenih u tako kratkom roku. Jedan od razloga tome je, ako je suditi po kasnijim izjavama članova grupe, radna etika i disciplina rijetka u vrijeme kada je većina acid-rock grupa na scenu dolazila “stonirana” te sklona psihodeličnom glazbenom “džemanju”. Album, kao logični nastavak prethodnika, otvara naslovna tema “Green River”; prava posveta mitskom Jugu, veliki hit te nova nadahnuta “roots” tema s čvrstim uporištem u tradiciji rockabillyja. Odličan riff, sjajna melodija, jednostavni no efektni gitarski akcenti… i eto banda u reprezentativnom izdanju “klasične faze”.
Odnosno, s Johnom kao autorom koji nepodnošljivom lakoćom jednom mjesečno sklada brojeve u kojima je “i sjete i bijesa, i radosti i strahova” – kako je to zapisao jedan kritičar. Razlog tome je način rada jer teme nastaju kao svojevrsni dnevnički zapisi.
Većina albuma ozračena melankolijom
“Commotion” otvara piskutava gitara, nakon koje ulazi bend s novom rockabilly temom i čvrstim ponavljajućim riffom kojem se u kontri dodaje gitarski solo sličan uvodu te podcrtava bluesy/rockabilly zvuk usnom harmonikom. “Tombstone Shadow” je bio novi komad blues-rocka koji vuče na Cream sa “Strange Brew”, ali bez dužih solo dionica, a “Wrote A Song For Everyone” neobičan broj u opusu banda. Ne toliko po shemi zanimljive blues/country rock laganice, koliko zbog Johnovog teksta u kojem se umjesto “općim” društvenim temama bavi osobnim traumama raspada braka.
“Bad Moon Rising” je za “Green River” bila što i “Proud Mary” za prethodni album. Upečatljivi broj u ritmu rockabillyja idealno je uhvatio zlokobnu atmosferu i užas Vijetnamskog rata, koje su itekako prepoznali i u Sjedinjenim Državama i u džunglama delte Mekonga.
Zapravo, može se reći da je s izuzetkom naslovnog broja većina albuma ozračena melankolijom i “slutnjama zla” koje su, kao da glasi poruka albuma, neminovne u svijetu izvan južnjačke idile. “Lodi” je jedna od njih, iako govori o naporima glazbenika koji se bore za svoj komad kruha na sceni. Imala je melodiju koja je ne samo reprezentativan komad Fogertyjevog rukopisa, već i svojevrsni predložak za niz kasnijih pjesama.
“Cross-Tie Walker”, “Sinister Purpose” i “Night Time Is Right Time”, zaključni trolist skladbi, bezgrješni su rockabilly-rockeri na tragu “Bad Moon Rising” ili, u slučaju potonje, bluesy teme nadahnute produkcijom Staxa i rockom pedesetih.