Na današnji dan 4. kolovoza 1967. objavljen je prvijenac Pink Floyda „The Piper At The Gates Of Down“ – pravo remek djelo psihodelije i banda tada predvođenog Sydom Barrettom.
„Astronomy Domine“ koji otvara album već u prvih par sekundi nudi veličanstven gitarski twang i košmarni morzeovski zvučni kolaž a u nastavku pospanu melodiju garnirana zapanjujuće smjelim eksperimentalnim instrumentalnim pasažima, „astralnim“ gitarama, dramatičnim bubnjevima i pravom zvučnom tapiserijom koju zajedno tkaju „svemirske“ orgulje i gitarski sitnovez, i to u rastu sve do rasplinutog finala. „Lucifer Sam“ počinje repetitivnom gitarskom frazom i čarobnom bas figurom iznad orgulja no tjeskobnu atmosferu jednako efektno u nastavku podcrtava „iskrzani“ riff, koji bi mogao biti i srodnik najboljih Townshendovih minijatura, te veličanstvena psihodelična „kakofonija“ s „dijalozima“ free gitare i orgulja.
Mistični kolaž
„Mathilda Mother“ na tragu je „Strawberry Fields Forever“ s beatlesovskim vokalnim višeglasjima, eksperimentalnim jazzy bas vožnjama i pseudo orijentalnim frazama. „Flaming“ je pak sjajan spoj uvrnute – tipične Barrettovske – melodije i eksperimentalnog psihodeličnog glazbenog „tripa“ iskazanog lucidnim aranžmanom i žovijalnom „karnevalskom“ atmosferom. Instrumental „Pow R. Toc H.“ otvara mističan kolaž s jazzy klavirom i naglašenim tomovima kojeg bi i danas potpisao Tom Waits.
Kad je riječ o samoj klavirskoj temi i ritmičkoj ambalaži, ona je bliski duhovni srodnik skladbi „People Are Strange“ koju su – podsjetimo – Doors snimili nešto kasnije iste godine. „Take Up The Stethoscope“, jedini Watersov broj, maestralan je komad sa sučeljenim reskim gitarama i dominirajućim jazzy orguljama srodnim pak Ratledgeovoj sviračkoj maniri s prva dva albuma Soft Machine i Wyattovim temama iz tog vremena.
„Interstellar Overdrive“ koju otvara fascinantan gitarski rad Barretta podcrtan svemirskim orguljama, do danas je jedna od najboljih tema u ukupnom diskografskom portfelju Pink Floyda te ultimativni komad psihodeličnog space-rocka. Uzgred, Watersova je bas figura nadahnula Iron Butterfly za kasniju epsku 17 minutnu psihodeličnu uspješnicu „In-A-Gadda-Da-Vida“.
Zapanjujući kolaž krhotina gitarskih distorzija, disonantnih tonova, čiste „buke“ i pažljivo odsviranih melodijskih fragmenata sama je esencija ideje o glazbenom prelasku s onu stranu u onostrano ili pak o poniranju kroz narkotičkim iskustvom širom otvorena „vrata percepcije“. Ravno u nesvjesno pa čak i u ludilo. Dakako, „svemirska odiseja“ „Interstellar Overdrivea“ sinonim je i za psihodelično „putovanje“ LSD-jem.
Razbijanje melodija
„The Gnome“ sa akustičnom gitarom, maglovitom produkcijom i bizarnim tekstom o patuljku Grimbleu Grombleu te izvrsnom melodijom, pravi je antipod prethodnog broja ali i „uvod“ u slijedeći beatlesovski raskošno orkestriran „Chapter 24“. „The Scarecrow“ je treći uzastopni Barrettov zgoditak također s tekstom napisanim poput naivne dječje poeme. Otvara ga zanimljiv spoj udaraljki i folk teme na kojoj buja tipičan psihodelični pop „vožnjom“ Wrightovih orgulja. Album završava čudesnom „Bike“: razlomljenim a opet drsko zaraznim pop brojem s „dječjim tekstom“ u koji su utisnute sve najznačajnije oznake Barrettovog autorskog rukopisa.
Syd Barrett, apsolutna alfa i omega prve inkarnacije Pink Floyda i njihov mitski „ludi genije“, kao autor većine brojeva albuma – a iznimke su bile samo dvije teme koje je supotpisao s preostalim članovima banda te skladba Rogera Watersa „Take Up The Stetoscope And Walk“ – na „The Piperu“ je uspješno „pomirio“ zahtjev za „pop pjesmom“ i smionim eksperimentom. Bio je to zacijelo, prije intuitivan nego li racionalan i „programski“ čin. Uostalom, ideje o potpunoj dekonstrukciji „pop-pjesme“ i razbijanja melodije teško da bi tada i prošli o čemu svjedoči, recimo, i prvijenac Soft Machine kao spoj gotovo tradicionalnih pop skladbi i eksperimentalnijih pjesama zaklamanih u cjelinu albuma.
Kontroverzan psihodelični kolaž
Dapače, i samom Barrettu – čije je mentalno zdravlje presudno utjecalo na autorski rukopis i temeljno odredilo kasniju kratku i kontroverznu samostalnu glazbenu karijeru – u to je vrijeme zacijelo ideja povezivanja pop melodije, psihodeličnog aranžmana te tekstova bliskih poetici dječje literature, bila veoma primamljiva. Već je naime bila potvrđena uspjehom singla „Arnold Layne“ – prvog psihodeličnog singla i teme koja je, unatoč kontroverznoj storiji o transvestitu sjela na Top 20 – ali i kultnim statusom kojeg su u londonskom UFO klubu i drugamo Floydi stekli i prije objavljivanja prvijenca. Barrettu je ideja „fuzije“ psihodeličnog eksperimenta i postojećih pop matrica odgovarala jer je bila i svojevrsna zrcalna projekcija njegove podvojene „ličnosti“.
Barrett je, vrijedi podsjetiti, zbog sve problematičnijeg mentalnog zdravlja kojega je pogoršavala konzumacija LSD-ja, nedugo nakon objavljivanja albuma napustio Floyde a dvije godine kasnije i objavio „The Madcap Laughs“: sjajan, no kontroverzan psihodelični kolaž s tek ovlaš nabačenim skladbama. Album je bio svojevrsna dijagnoza njegova narušenog mentalnog zdravlja ali i dokaz teza da je dobitna formula prvijenca Pink Floyda bila u – tada savršenom – ravnovjesju autorske „ludosti“ i „lucidn