Ponedjeljak, 23 rujna, 2024

Dogodilo se na današnji dan: Prvijenac Pink Floyda

Dapače, i samom Barrettu – čije je mentalno zdravlje presudno utjecalo na autorski rukopis i temeljno odredilo kasniju kratku i kontroverznu samostalnu glazbenu karijeru – u to je vrijeme zacijelo ideja povezivanja pop melodije, psihodeličnog aranžmana te tekstova bliskih poetici dječje literature, bila veoma primamljiva

Na današnji dan 4. kolovoza 1967. objavljen je prvijenac Pink Floyda „The Piper At The Gates Of Down“ – pravo remek djelo psihodelije i banda tada predvođenog Sydom Barrettom.



„Astronomy Domine“ koji otvara album već u prvih par sekundi nudi veličanstven gitarski twang i košmarni morzeovski zvučni kolaž a u nastavku pospanu melodiju garnirana zapanjujuće smjelim eksperimentalnim instrumentalnim pasažima, „astralnim“ gitarama, dramatičnim bubnjevima i pravom zvučnom tapiserijom koju zajedno tkaju „svemirske“ orgulje i gitarski sitnovez, i to u rastu sve do rasplinutog finala. „Lucifer Sam“ počinje repetitivnom gitarskom frazom i čarobnom bas figurom  iznad orgulja no tjeskobnu atmosferu jednako efektno u nastavku podcrtava „iskrzani“ riff, koji bi mogao biti i srodnik najboljih Townshendovih minijatura, te veličanstvena psihodelična „kakofonija“ s „dijalozima“ free gitare i orgulja.

Mistični kolaž

„Mathilda Mother“ na tragu je „Strawberry Fields Forever“ s beatlesovskim vokalnim višeglasjima, eksperimentalnim jazzy bas vožnjama i pseudo orijentalnim frazama.  „Flaming“ je pak sjajan spoj uvrnute – tipične Barrettovske – melodije i eksperimentalnog psihodeličnog glazbenog „tripa“ iskazanog lucidnim aranžmanom i žovijalnom „karnevalskom“ atmosferom.  Instrumental „Pow R. Toc H.“ otvara mističan kolaž s jazzy klavirom i naglašenim tomovima kojeg bi i danas potpisao Tom Waits.

Kad je riječ o samoj klavirskoj temi i ritmičkoj ambalaži, ona je bliski duhovni srodnik skladbi „People Are Strange“ koju su – podsjetimo – Doors snimili nešto kasnije iste godine. „Take Up The Stethoscope“, jedini Watersov broj, maestralan je komad sa sučeljenim reskim gitarama i dominirajućim jazzy orguljama srodnim pak Ratledgeovoj sviračkoj maniri s prva dva albuma Soft Machine i Wyattovim temama iz tog vremena.

„Interstellar Overdrive“ koju otvara fascinantan gitarski rad Barretta podcrtan svemirskim orguljama, do danas je jedna od najboljih tema u ukupnom diskografskom portfelju Pink Floyda te ultimativni komad psihodeličnog space-rocka. Uzgred, Watersova je bas figura nadahnula Iron Butterfly za kasniju epsku 17 minutnu psihodeličnu uspješnicu „In-A-Gadda-Da-Vida“.

Zapanjujući kolaž krhotina gitarskih distorzija, disonantnih tonova, čiste „buke“ i pažljivo odsviranih melodijskih fragmenata sama je esencija ideje o glazbenom prelasku s onu stranu u onostrano ili pak o poniranju kroz narkotičkim iskustvom širom otvorena „vrata percepcije“. Ravno u nesvjesno pa čak i u ludilo.  Dakako, „svemirska odiseja“ „Interstellar Overdrivea“ sinonim je i za psihodelično „putovanje“ LSD-jem.

Razbijanje melodija

„The Gnome“ sa akustičnom gitarom, maglovitom produkcijom i bizarnim tekstom o patuljku Grimbleu Grombleu  te izvrsnom  melodijom, pravi je antipod prethodnog broja ali i „uvod“ u slijedeći beatlesovski raskošno orkestriran „Chapter 24“.  „The Scarecrow“ je treći uzastopni Barrettov zgoditak također s tekstom napisanim poput naivne dječje poeme. Otvara ga zanimljiv spoj udaraljki i folk teme na kojoj buja tipičan psihodelični pop „vožnjom“ Wrightovih orgulja. Album završava čudesnom „Bike“: razlomljenim a opet drsko zaraznim pop brojem s „dječjim tekstom“ u koji su utisnute sve najznačajnije oznake Barrettovog autorskog rukopisa.

Syd Barrett, apsolutna alfa i omega prve inkarnacije Pink Floyda i njihov mitski „ludi genije“, kao autor većine brojeva albuma – a iznimke su bile samo dvije teme koje je supotpisao s preostalim članovima banda te skladba Rogera Watersa „Take Up The Stetoscope And Walk“ – na „The Piperu“ je uspješno „pomirio“ zahtjev za „pop pjesmom“ i smionim eksperimentom. Bio je to zacijelo, prije intuitivan nego li racionalan i „programski“ čin. Uostalom, ideje o potpunoj dekonstrukciji „pop-pjesme“ i razbijanja melodije teško da bi tada i prošli o čemu svjedoči, recimo, i prvijenac Soft Machine kao spoj gotovo tradicionalnih pop skladbi i eksperimentalnijih pjesama zaklamanih u cjelinu albuma. 

Kontroverzan psihodelični kolaž

Dapače, i samom Barrettu – čije je mentalno zdravlje presudno utjecalo na autorski rukopis i temeljno odredilo kasniju kratku i kontroverznu samostalnu glazbenu karijeru – u to je vrijeme zacijelo ideja povezivanja pop melodije, psihodeličnog aranžmana te tekstova bliskih poetici dječje literature, bila veoma primamljiva. Već je naime bila potvrđena uspjehom singla „Arnold Layne“ – prvog psihodeličnog singla i teme koja je, unatoč kontroverznoj storiji o transvestitu sjela na Top 20 – ali i kultnim statusom kojeg su u londonskom UFO klubu i drugamo Floydi stekli i prije objavljivanja prvijenca. Barrettu je ideja „fuzije“ psihodeličnog eksperimenta i postojećih pop matrica  odgovarala jer je bila i  svojevrsna zrcalna projekcija njegove podvojene „ličnosti“.

Barrett je, vrijedi podsjetiti, zbog sve problematičnijeg mentalnog zdravlja kojega je pogoršavala konzumacija LSD-ja, nedugo nakon objavljivanja albuma napustio Floyde a dvije godine kasnije i objavio „The Madcap Laughs“: sjajan, no kontroverzan psihodelični kolaž s tek ovlaš nabačenim skladbama. Album je bio svojevrsna dijagnoza njegova narušenog mentalnog zdravlja ali i dokaz teza da je dobitna formula prvijenca Pink Floyda bila u – tada savršenom – ravnovjesju autorske „ludosti“ i „lucidn

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime