Srijeda, 10 srpnja, 2024

Parangall: BLUR, The Ballad Of Darren- Dobrodošli natrag!

Mada je album dobrim dijelom potaknut i nemilim događajima koji su zadesili Blur (smrt njihovih bliskih prijatelja) te unutarnjim trzavicama, povratak četvorke je došao u velikom stilu. S albumom koji se može svrstati uz njihova najbolja izdanja



BLUR

The Ballad Of Darren

Parlophone

*****

Kad su već mnogi pomislili da je priča s Blurom završila, Damon Albarn je za trenutak gurnuo u stranu solo projekte i Gorillaz te okupio staro društvo koje je nakon osam godina pauze snimilo “povratnički” album “The Ballad Of Darren”. “Povratnički”, naravno, zbog dugog razdoblja izbivanja, koje je svakako produžila i pandemija, ali i zbog povratka one izvorne kemije unutar benda, koja je prije trideset godina zasjala na sjajnom “Modern Life Is Rubbish”. Jer, ako je – makar djelomično – “Modern Life…” u vrijeme novog vala britanskog popa bio i omaž velikanima iz šezdesetih poput Kinks, Beatlesa, psihodeličnog genija Syda Barretta, Davida Bowiea… te njihovim američkim kolegama, i novi album je podignut na istim temeljima. Ta sličnost je očita u uvodnoj “The Ballad”, nadahnutoj Velvet Undergroundom i Beach Boysima, kao i u prvom singlu “Narcissist” s bogatim pozadinskim vokalima koji se stapaju s beatlesovskom melodijom i gitarama koje se podjednako duguju starim gitarskim bendovima i “shoegazerima” s početka devedesetih.

Baš kao što “Goodbye Albert” odražava utjecaje američkih alter rockera. “St. Charles Square” pojačava taj gitarski “drajv” i donosi žestoki broj koji se približava Velvetima na amfetaminima ili nabrijanom izdanju R.E.M.-a. Damonov vokal je na pola puta između Lou Reeda i Bowiea iz razdoblja “Tin Machine”. Skladba se već na prvom koncertnom predstavljanju novog albuma (vrijedi provjeriti na YouTubeu!) prepoznala kao novi hit i siguran “live” standard. “Russian Strings” pak donosi klasični baladni Blur s iznimnom melodijom, upečatljivim vokalom i odličnim gitarskim akcentima Grahama Coxona. Nije bilo bolje prilike za sjajan riff nego u “Avalonu”.

Mada je album dobrim dijelom potaknut i nemilim događajima koji su zadesili Blur (smrt njihovih bliskih prijatelja) te unutarnjim trzavicama – posebice između Albarna i Coxa – očite u sjajnoj “Barbaric”, povratak četvorke je došao u velikom stilu. S albumom koji se može svrstati uz njihova najbolja izdanja. Prizivajući njihove melodije, jednostavnu, ali besprijekornu svirku i kemiju benda koji – očito – u ključnim pjesmama poput “Narcissista”, ali i na cijelom albumu – uživa u novoj etapi karijere.

I na kraju, jedna osobna opaska: Blur su bili i ostali moj najdraži britpop bend.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime