Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Parangall: But Here We Are – Najbolji album u karijeri velikog rock banda

Ako je Landao davno vidjevši Springsteena kazao onu proročku o budućnosti rock and roll, nakon još jednog zgoditka Foo Fightersa, moglo bi se također kazati da su oni i sadašnjost i budućnost 'klasičnog' rocka kakvog smo nekoć u vrijeme dinosaura voljeli i znali



FOO FIGHTERS

But Here We Are

(Sony Music – Menart)

*****

Svima koji su mislili da je upokojenjem Led Zeppelina onaj klasični (stadionski) bluesom nadahnut rock “prdnuo u rosu”, Foo Fighters su još jednom začepili usta i odvalili šamar. Ako su i “stadionski rock” i hard rock oplahnut prog-rockom desetljećima već gotovo pa uvreda koja govori o lošem glazbenom ukusu pobranom iz vremena dinosaura rocka, Foo Fighters su im eto po tko zna koji već put dali vjerodajnice i za sadašnjost i budućnost. Jer, ima nešto u tom terminu klasično, kao vječno i trajno poticajno.

Naravno, ako nije riječ samo u pukoj formi već o odličnom sadržaju koji je u nju zapakiran. Uostalom naslovni broj albuma “But Here We Are” baš to argumentira svojim uvodnim riffom i gitarskom vožnjom oštrom poput samurajskog mača, raskošnim raspletom teme obdarene moćnim bubnjanjem (samog Grohla), paklenom jurnjavom cijelog (ipak melodioznog) broja i tipičnim “režećim” Grohlovim vokalom. Ovog puta na albumu s dodatnim emocionalnim punjenjem. Opće mjesto za kojim će posegnuti i fanovi i kritika je nakana Davea Grohla da album (logično) bude i svojevrsni (emocionalni) oproštaj od Taylora Hawkinsa ali i majke koja je preminula nedugo poslije njega.

U svakoj od skladbi je utkana odlučnost da se nastavi dalje

No, unatoč melankoliji koja je očekivano impregnirala lijepi broj skladbi na albumu (a najviše u znakovitoj “Rest” i “Teacher” posvećenoj preminuloj majci) u svakoj od skladbi je utkana odlučnost da se nastavi dalje. Kao i nakon smrti Kurta Cobaina. Stoga – naizgled apsurdno – Foo Fighters djeluju moćnije i uvjerljivije nego li ikada. Zapravo, odlučni kao u vrijeme ključnog drugog i trećeg albuma (“The Colour And Shape” iz 1997. i “There Is Nothing Left To Loose” iz 1999.) kada je i cementiran njihov post-grunge rock kasnijih godina oplemenjen cijelim nizom pozajmica iz repertoara rocka.

Uvodna “Rescued” – skinuta i kao prvi singl – je tako istovremeno i emocionalna i pakleno nabrijana tema u kojoj se da osjetiti i štogod od Curea i klasike iz kajdanke hard-rocka poput Who u izdanju “Live At Leeds”.  “Under You” počinje kao sličan križanac s primislima u uvodu (čak)i na Motorhead s tekstom koji je izravna posveta preminulom prijatelju (“uvijek ću te vidjeti kao na slici nas dvojice kako dijelimo pjesme i cigarete”) uz gotovo beatlesovsku melodiju i one davno patentirane eksplozivne i laganije (gotovo i lirske) gitarske pasaže. “Hearing Voices” – s naglaskom na potonjoj melodioznoj dionici – dramatizirana je na sličan način te s neočekivanim klavirskim završetkom kao nova oproštajna tema od voljenih. Kao i nježna (i ona s beatlesovskim štihom) “The Glass”. “Nothing At All” uskače dijelom i u žanrovski prostor novovalnog power popa i Knacka prije nego li se odveze u mahniti grunge dok snena balada “Show Me How” koju otvara zvečeća gitara (a ukazuje se i kroz cijeli broj) donosi upečatljiv duet s Daveovom kćerkom Violet.

Opraštanje od Hawkinsa

Laganica – ili, preciznije, rasna power-pop balada – “Beyond Me” kao da je u uvodu na tragu prog-folk rock balada ranih sedamdesetih sa sfumatoznom atmosferom i klavirom prije nego li zagrme gitare i bend temu odvede – uz sjajnu gitaru – u nebo.  A onda je došao najbolji i najemocionalniji broj albuma –- desetominutna “Teacher”.

Kao i prethodni broj u uvodu lirska folky-prog tema koja prerasta u pravu prog-rockom nadahnutu suitu s naizmjeničnim slaganjem lirskih i eksplozivnih dionica te završetkom u orgazmičkoj (kakofonijskoj) buci. Zaključni broj “Rest” je još jedna znakovita emocionalna pjesma-oproštaj od Hawkinsa (zacijelo i majke). I ona do polovine broja minimalistička tema s vokalom i gitarom prije prave eksplozije banda na rubu kakofonije te melodijskim „floydovskim“ nastavkom iznad podloge melodiozne “buke”. Kako to i priliči, za kraj je opet došao smiraj na tragu akustičarskog uvoda.

Ako je Landao davno vidjevši Springsteena kazao onu proročku o budućnosti rock and roll, nakon još jednog zgoditka Foo Fightersa, moglo bi se također kazati da su oni i sadašnjost i budućnost “klasičnog” rocka kakvog smo nekoć u vrijeme dinosaura voljeli i znali.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime