CHUI
Zagreb – Berlin
Dancing Bear
*****
Stara izreka “ne sudi knjigu po omotu“ (koja je nadahnula i Boa Diddleya za istoimenu skladbu) koji put se pokaže posve promašena. Recimo kod novog albuma Chuia „Zagreb – Berlin“ čiji je sadržaj jednako dobar i vraški zanimljiv kao i ilustracija Igora Kordeja koja krasi omot albuma. Taj “space jazz fusion“, kako ga je nazvao sam Kordej, od prvog trena nosi sve odlike rukopisa Tonija Starešinića i benda izvrsnih glazbenika: saksofoniste i udaraljkaša Vojkana Jocića, basiste Konrada Lovrenčića i bubnjara Krune Levačića. Ili preciznije, glazbu koja se sidri usred fuzije jazza, jazz rocka, space rocka, ambijentalne elektronike, prog-rocka…
Prvi dio albuma pripada brojevima – kako je i očekivano – nastalim u vrijeme pandemijskog prisilnog zaustavljanja koncertne aktivnosti dok je drugi dio s četiri broja skladan za novi soundtrack dokumentarca “Berlin simfonija velegrada“, djela avangardiste i eksperimentalnog filmaša Waltera Ruttmanna iz 1927. Prvi od njih naslovljen “Symphony Of A Metropolis Act.1“ s ambijentalnim elektroničkim uvodom bliskim Tangerine Dreamu vozi šinama krautrocka s obilatim slojevima sintesajzera, lucidnim umetcima – uvjetno rečeno – panoramskog “morriconeovskog“ štiha i dramatičnim pasažima sa saksofonom i moćnom ritam sekcijom kakve bi valjda potpisali i ELP u vrijeme “Fanfare For The Common Man“. Odabir “motorike“ krautrocka (via Kraftwerk, NEU!…) logična jer zna li se da se i Ruttmannov film lijepim dijelom temelji na snimkama vlakova i tramvaja.
Svaki Act je poseban i drugačiji
“Act II“ počinje kao motoričan funkom podložen jazz rock a la Herbie Hancock odvučen u svemirske visine sintovima i elektronikom te sjajnim saksofonom kao rasni komad space-funk-jazza i bliski stilski srodnik fusion bandova rođenih nakon Milesova “Bitches Brew“ poput Passporta Klausa Doldingera s početka sedamdesetih. Četrnaestominutna tema je skrojena kao suita s naizmjenično složenim ambijentalnim dionicama s dominantnom elektronikom koja – kao i ritmička ubrzanja s čudesnim Levačićem – žanrovski duguje Canterburyju, krautrocku i prog-rocku da bi kraj broja donio orgazmički jazz fusion.
“Act III“ pak počinje kao nježna – gotovo sakralna – meditacija no i ona tijekom trinaest minuta meandrira između lirskih dionica sa poetičnim saksofonom uz električni klavir, meditativnih jazz improvizacija te žestokih dionica (Levačić je u njima sjajan) u koje je injektiran jazzy-funk.
Zaključni “Act. IV“ od samog početka vozi mehaničko bubnjanje odnosno „robotski“ ritam koji je proslavio NEU! na koje se postupno dograđuju elektronika i saksofon no negdje na pola broja slijedi zaokret vođen mantrom bas riffa prema onoj gugutavoj ritmici Tangerine Dreama s “Rybicona“ koju je oduvijek – koristeći je naravno kao polaznu točku za vlastite autorske dogradnje – volio Starešinić. A onda novi “break“ jer tema – uz novi mantrički ton koji se postupno modulira – nastavlja kao rockerski “fusion“ oplahnut jazzom.
Spajanje melodioznih dionica
Uvodni broj albuma “First Of All“ je također odličan nabrijan komad osebujnog fusiona jazz-rocka koji – uz iznimnu i razigranu ritam sekciju – ima Starešinićeve nadgradnje električnim klavirom i sintovima te Koceićev saksofon koji kroz broj vozi glavnu temu, ali i upečatljiva jazz sola. “Ex Machina“ je otvorena razigranim udaraljkama i bubnjem te – kao i prethodni broj – melodioznim dionicama saksofona i sintova prije ulaska u mirne vode i nova ubrzanja. Ideja spajanja melodioznih dionica ili lajtmotiva te improvizacija uz promjene ritma i atmosfere nije naravno Chuiev izum već baština prog-rocka sedamdesetih no kod Tonija i družine je oplođena na najbolji mogući način. Dajući svakom broju presudan začin inovativnosti i svježine. Očito je to i u skladbama “Grounded Sun“ i “Nine Wievs“ kao osebujnom glazbenom hommageu Kožartićevom Prizemljenom suncu i Devet pogleda Davora Preisa.
Postalo je već dosadno svaki novi Chuiev projekt ocijeniti visokom (najvišom) ocjenom no – kvragu – i ovaj album zaslužuje samo takve ocjene.