Subota, 23 ožujka, 2024

Parangall: Ljute papričice su žešće i ukusnije nego ikad

'Unlimited Love' je bezgrešan album benda koji je itekako svjestan svoje fabulozne prošlosti, no i hrabar da im novim zvučnim konstrukcijama, kreativnim iskoracima te organskom svirkom na tragu kakvog studijskog 'đemanja' da novi život i raskoš savršenih zvučnih slika. Sjajan povratak u vrhunsku formu!



 

RED HOT CHILI PEPPERS

Unlimited Love

Warner – Dancing Bear

*****

Iako je službeno objavljen 1. travnja “Unlimited Love” Red Hot Chili Peppersa sve je samo ne prvoaprilska šala. Dapače. Riječ je o albumu koji je mirne duše mogao nositi i naslov povratničkog jer su se na njemu ne samo opet ukazali nezamjenjivi John Frusciante (koji s Kiedisom, Fleaom i Chadom Smithom komunicira telepatski) i producent Rick Rubin (kojeg je za kratko na albumu “The Getaway” zamijenio Danger Mouse) već i bend predstavio u top formi na tragu 11 godina starog “Stadium Arcadium”.

Nevjerojatna eksplozivnost i energija

No, godine su učinile svoje. I to na najpozitivniji mogući način otvarajući do kraja čakre kreativnosti, znatiželje za ulazak u ranije neposjećene žanrovske niše i nevjerojatne eksplozivnosti i energije koja – kao u najžešćim danima – pršti s gotovo svih brojeva albuma. Uz zanimljiv pogled u retrovizor. Posebice u drugom dijelu albuma kad „These Are The Ways“ nakon nježnog prvog dijela grune poput eksplozije s Chadovim bubnjanjem i Fleaovim basom na tragu najžešćih brojeva The Who te Fruscianteovim moćnim riffovima  i uletima a la Pete Townshend. Ako to nije genijalan komad izvanvremenog hard rocka tada ni Papa nije katolik! Slično vrijedi i za niz  brojeva koji se nižu za njom.

“Bastards Of Light” ima istu koncepciju pa se poslije nježnijeg uvoda s Keidisom i melodioznim basom uz uključenje banda i upečatljiva višeglasja razvija mid-tempo tema na tragu sedamdedsetih uz sintesajzer Frusciantea te dodatak heavy metal/rapa kojeg su Peppersi odavno usavršili i pretvorili u vlastiti trade-mark. “White Braids & Pillow Chair” koja slijedi za njom pokazuje zašto je Frusciante kao ritam gitarist sa zanimljivom progresijom akorda maher melodioznih jednostavnih fraza odlično sparenim s višeglasjima u melankoličnoj nježnoj temi koja će također na pola broja dobiti neočekivano ubrzanje. Zanimljivo je uz bubanj u ritmu country brtzaca nadahnutih klopotanjem lokomotive i Fruscianteove naglaske.

“One Way Traffic” je rasni komad funk-rock/rap s funkoidnim gitarskim akcentima i tipičnim refrenima koji će u živo zazivati zborna pjevanja ali i s naizgled bizarnim umetkom u maniri heavy-blues  bandova. Sa sjajnim zaključnim eksplozivnim Fleaovim a la Hendrix solom i Chadovim mahnitim lupanjem. No sva ta neočekivana kombiniranja žanrovskih krhotina djeluju posve logična i uklopljena u organski sraslu sliku cjeline. 

Orgazimički završetak

Recimo, “Veronica” s gitarskim wah-wahom nudi notu psihodelije u mid tempo dionicama da bi se – eto još jednog dramaturški sjajno postavljenog broja – u refrenu usporila pa onda na kraju , s još jednom promjenom tempa, orgazmički završila. “Let Em Cry” uz sjajan Fleaov bas kao da ima i nešto od atmosfere južnjačkih soul/R&B tema (čemu svakako pogoduju i orgulje) uz zarazni refren i fantastičan Fruscianteov solo dok je izvrsna “The Heavy Wing” savršen spoj laganice i žestokog himničkog dijela broja. Zaključni broj “Tangelo” je pak nježna balada s Kiedisom i Fruscianteom s akustičnom gitarom i filanjima Fruscianteovog melotrona.

I drugamo gdje voze u svom znanom stilu Peppersi su moćni i bezgrješni. Uvodna “Black Summer” je “Californication” za dvije tisuće i dvadesete koja zove na zborno pjevanje sa svojom osunčanom melodijom, ubojitim refrenom,  Fruscianteovim prebiranjem i  bogatom glazbenom teksturom banda u top-izdanju u moćnoj završnici. “Here Ever After” – otvorena robusnim basom i gitarskim akcentima a la The Who te klasičnim rap-funk-rock stilizacijama – mora oduševiti sve stare fanove. Kao i funkoidne “Aquatic Mouth Dance” (Flea je opet sjajan, a dodani jazzy puhači čisti zgoditak) te “Poster Child” ili “She’s A Lover”; laganice “Not The One”, “The Great Apes” te “It’s Only Natural” (sa još jednim tipičnim  kalifornijskim višeglasjima i genijalnim Fruscianteom)…

“Unlimited Love” je bezgrešan album benda koji je itekako svjestan svoje fabulozne prošlosti, no i hrabar da im novim zvučnim konstrukcijama, kreativnim iskoracima te organskom svirkom na tragu kakvog studijskog “đemanja” da novi život i raskoš savršenih zvučnih slika. Sjajan povratak u vrhunsku formu!

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime