Evo ga opet. Nakon novog epskog “polemičkog” odgovora Želimiru Babogredcu odnosno reakcija na njegov intervju Večernjem listu, Branimir Štulić zvani Johnny se na Youtube kanalu oglasio i novim “albumom”. Točnije, s četrdesetak brojeva rastresitog materijala s autorskim skladbama i coverima pobranim s kolca i konopca te uguranim u već dobro znani Štulićev talionički lonac. Iliti, bolje rečeno, žanrovsku perilicu u kojoj se zajedno uz obilatu uporabu izbjeljivača peru i bijeli i šareni veš.
Ako je prethodni “projekt” “Splet” također objavljen na Youtubeu mogao biti shvaćen kao uputnica i dijagnoza odnosno, kako sam zapisao, “točka na i” jedne karijere koja je imala vrtoglave uspone, osrednjost te drastične padove, “projekt” naslova “Kavern” njegova je još bljeđa sjenka. Kao, što bi rekli Procol Harum baš “a whither shade of pale”.
“Kavern” nije čak ni ofrlje snimljen demo
Novi je to “tok besvijesti” odnosno hrpa nedokuhanih pjesama s vokalom diletantski snimljenim kao da je glas do mikrofona dolazio iz zidnog ormara, s gitarskim “solima” po jednoj te istoj špranci, s hrpetinom nebulozno ubačenih citata, pokojeg eha stare Azre koje bi se posramio svaki “pozdrav Azri” koji drži do sebe, svirke na tragu hotelskih terasa sedamdesetih te doslovno masakriranih starogradskih iliti etno brojeva… “Kavern” nije čak ni ofrlje snimljen demo.
U posljednjih tridesetak godina u eri reizdanja svega i svačega naslušali smo se ne baš zanimljivih “out takeova” sa studijskih sessiona, nedokuhanih skladbi s krivim počecima, prekidima zbog fulanog tonaliteta ili krivog ritma no svi ti silni brojevi zapakirani u prigodne boxove ili bonusi raznih reizdanja bili su u stvari “ficleki” neki ozbiljnih i vraški bitnih pjesama. Pače, i etiketirani i zapakirani kao rariteti namijeni samo okorjelim fanovima i diskofilima. Ili kolekcionarima koji bi u Christie’su skupo platili i komadić rukava ili potrgane manžete omiljene zvijezde.
No, “Kavern” nije takav album. On nije ni do-it-yourself ili lo-fi projekt neke velike glazbene gubice namjerno snimljen u “niskoj rezoluciji” u hotelskoj sobi ili garaži ne bi li ulovio ogoljenu emociju lišenu bilo kakve – pa čak i one elementarne – studijske alkemije. Kaj god. “Kavern” je tko zna koji već po redu Johnnyjev lažnjak; mućak koji glumi svježe jaje iz podnog uzgoja.
View this post on Instagram
Estradni slučaj Branimira Johnnyja Štulića je posebno zanimljiv
Ima li sve to (više) ikakvog smisla? Očito da ima. Jer i novi Štulićev uradak dočekan je – baš kao i prethodni – kao blagovijest. Uz ushite fanova koji drže da je Johnny i dalje nešto kao Zagor Te-Nej iliti “duh sa sjekirom” novog vala i jugoslavenskog rocka. Čudno? Pa, ne baš jer na prostorima razdružene države gotovo svi obožavaju mitove. One nacionalne ili pak one – jednako šuplje – nostalgične bedastoće o “starim dobrim vremenima” utjelovljenim, dakako, upravo u Johnnyjevom liku & djelu. Već sam odavno napisao da je estradni slučaj Branimira Johnnyja Štulića posebno zanimljiv jer u njemu su se u istom mitskom ovitku našle i žal za “boljom prošlošću”, jugonostalgija, martirij žrtve nacionalističke politike (ili, preciznije, nacionalističkih politika) te antologijska pjesmarica prve Azrine petoljetke.
View this post on Instagram
Štulićevom kultu – pokazalo se – nisu odmogle (dapače!) ni demonizacija Azre u prvim godinama nove hrvatske države, naprasna skidanja njegove glazbe s radijskih programa, kontroverzni Johnnyjev opus iz egzila niti pak žestina obračuna i sa dojučerašnjim vjernim Chickom – Borisom Leinerom – te svima koji su se usudili govoriti ili pisati o njemu. Jer Štulić se iz stvarnoga života još nakon razlaza Azre preselio u legendu dijeleći post-mortem slavu mitskog Kluba 27 u koji je, mada “alive and kicking”, i sam ušao. Zapravo, kao da za Johnnyja vrijedi parafraza naslova Torreovog besteselera s kategoričnim: ima života nakon smrti! Sudeći po fanovima koji i ovakve sklepotine poput “Kaverna” dižu u nebesa – i te kakvog.
I još nešto: uputa za sve one kojima užas nije furka – ovo što je Štulić ponudio na Youtube kanalu izbjegavati pod svaku cijenu!