PARAMORE
This Is Why
Atlantic
****
Šesti album Paramorea ogledni je primjer bezgrješnog spajanja glazbenih fascinacija (grješne) mladosti i aktualnih muzičkih sklonosti. Naslovni broj sa svojim zavodljivim funkom koji korijene ima i u Gang Of Four i Talking Headsima iz vremena “Speaking In Tongues” ili hitoidnog standarda “Burning Down The House” te (možda najviše) s novovalnom poetikom Tom Tom Cluba, vješto je sparen s ovodobnim popom na tragu Bloc Partyja u kojem se ne ćuti ni trag negdašnje ljubavi za emo-punk. Stoga ako bi valjalo potražiti stilsku nišu u kojoj se Paramore sada tako ugodno smjestio bio bi to prilično mračni post-punk osamdesetih u kojem je mjesta i za gnjevne ili emocijama nabildane reakcije na politički (i kulurološki) svagdan u skladbama poput naslovne teme i odlične “The News” i osjećaj za pitku pop melodiju.
Pjevačica Hayley Williams se u oba ova – uvjetno rečeno – tematska okvira veoma dobro snalazi ubacivši i notu ispovjednog osobnog. “C’est Comme Ça” – ne samo zbog gitara i vokala – dolijeće kao rasni podsjetnik na post-punk a brojevi poput “You First” – koju pak otvara odličan gitarski rad na tragu starih Edgeovih patenata podržan jednako dobrim bubnjem – sretno spajaju punkersku energiju, melodioznost refrena sa sporijim (na trenutke fluidnim) dionicama. One uz gitarske akcente i sintove prevladavaju u “Big Man Little Dignity” te zaključnoj “Thick Skull”.
Album koji zaslužuje pažnju i satrih i novih ušiju
Zamišljenoj i odrađenoj kao “atmosferska” nježna balada prije nego li se u igru uključi band i odvuče broj prema raskošnoj zvučnoj fantaziji. “Crave” koja joj prethodi je jednako zanimljiva i vješto sročena kao poletni komad “osunčanog” popa nasaftan stilistikom osamdesetih u kojima je i “soft rocka” Fleetwood Macka s “Rumoursa” i dionica na tragu bandova poput My Bloody Valentine.
Fraza o svakom novom valu u kojem je i stare vode, u slučaju Paramorea odlično funkcionira s albumom koji zaslužuje pažnju i starih i novih ušiju.