PAVLE MILJENOVIĆ QUINTET
Arrival
Croatia records
*****
BOŠKO JOVIĆ & MARIO RAŠIĆ
Napiši jednu ljubavnu
Croatia records
***
Hrvatska je glazbena scena posljednjih godina doista postala “džezorodna”. Dokaza je svakim danom sve više, a jedan od friških se zove “Arrival”: treći album gitarista Pavla Miljenovića realiziran s Quintetom. Tko je već ranije poslušao Miljenović Quintet, na prvu će – čak i da ne pročita Pavlovu bilješku u knjižici CD-a – shvatiti da je njegov forte melodioznost odnosno melodija koja će živeći vlastitim životom bez krutih žanrovskih ograda bend odvesti u “nepoznato”.
U konkretnom slučaju mahom u prostor meditativnog s onim prepoznatljivim mekim (a la Metheny ili Scofield) fluidnim tonom koji prianja uz svaku ritmičku podlogu. Pa bila ona razigrana kao u “In A Dark Tunel”, “Carousel” i “Over The Hills” (u kojima pojedini pasaži vuku i na Milesov jazz-rock) ili ambijentalno melankolična u “Inside The Circle”; kompoziciji sa zavodljivom notom savršeno posvojene nostalgije.
S odličnim učinkom kontrabasiste Zvonimira Šestaka i bubnjara Borka Rupene te solističkom “nadogradnjom” saksofona Saše Nestorovića i klavira Hrvoja Gellera. Potonji se dvojac (kao ni Šestak u “Reflections Of Youth”) ni u jednom trenutku ne nadmeće s “leaderom” savršeno ugođenog jazz comba i skladateljem Pavlom već njegove glazbene zamisli odvlači u čarobno – nikad predvidljivo i dosadno – glazbeno putovanje. A ono, zbog vrsne dramaturgije svake teme u kojoj se mijenjaju ritmovi, atmosfera i solisti, ni u jednom trenutku ne zvuči predvidljivo ili dosadno.
Favoriti? Ovisno dakako o glazbenom ukusu i sklonostima, no album najbolje prija kad ga se odvrti u komadu. I to barem nekoliko puta uzastopce kako bi se, osim sjajne slike cjeline, uživalo u savršenim pasažima svih sudionika ovog tako “filmičnoga” glazbenog putovanja.
Album posvete evergreenima
Svestranom Mariju Rašiću je, pak, baš krenulo s “reciklažom”. Jer negdje u isto vrijeme kad je sa svojim projektom Balkan Zoo i Ninom Romić objavio odličan album “Recycle” s obradama romskih standarda, na istoj etiketi Croatia Recordsa pojavio se album “Napiši jednu ljubavnu” s novim verzijama devet brojeva iz gornjeg doma domaćeg popa, rocka i šansone. Basist Rašić i virtuozni gitarist Boško Jović su, uz gostujuće instrumentaliste i pjevače, snimili album posvete skladbama koje su odavno postali evergreeni. I javno glazbeno dobro. Naravno, ne kaneći se – ni aranžmanima, sviračkim prenemaganjima niti pjevačkim izvedbama – nadmetati s izvornicima već dati neka nova viđenja nota upisanih u vječnost.
Primjerice “Pjesmo moja” Kornelija Kovača, znana u izvedbi Zdravka Čolića, odrađena je kao instrumental s Rašićevim basom i Jovićevom akustičnom gitarom kojima – za reći pravo – u isticanju emocionalnosti i melodioznostiu broja nisu ni trebali dodatni instrumenti ni vokal. Isto vrijedi i za instrumentalnu izvedbu dvojca u “Da sam ja netko”. S druge, pak, strane “Kad umre ljubav” Kemala Montena, bez sjajne Amire Medunjanin, bila bi uskraćena za fantastično novo čitanje astalo zagrljajem vokala, gitare i basa. I jedan od najboljih brojeva u ostavštini Indexa “Balada” dobila je primjereno novo čitanje s “pimpekovskim” vokalom Marka Kutlića i aranžmanom u kojem se posebno ističe truba Zvonimira Bajevića te solističke međuigre basa i gitare.
Soundtrack za barove uz more
Arsenova “Zagrli me” donijela je, pak, iznimnu kolaboraciju s klavirom Matije Dedića, udaraljkama Dade Marinkovića te vokala Maye Sar. Čak je i vraški zahtjevna “Kuća pored mora” s Dinom Šaranom, zbog njegova osebujnog vokala drugačijeg i od Arsenovog i Gabinog izvornika te odličnog aranžmana (s basom koji je u ulozi meloodijskog isntrumenta), zaslužila palac gore.
Zaključna skladba albuma obrada “Puta k sreći”, na kojoj su gostovali Matija Antolić s usnom harmonikom koja daje glavni pečat broju, bubnjar Damir Šomen te pjevač Matija Cvek, je, pak, pročitana kao countryjem ozračena prigušena laganica. Što je baš dobar i pogođen stilski izbor.
“Napiši jednu ljubavnu” nije album koji bi se mogao natjecati s čudesnim projektom “Recycle”, no svakako prolazi kao zgodna stilska vježba i materijal koji bi svoje mjesto mogao naći i kao dopadljiva i nježna zvučna kulisa u barovima uz more dok se u sumrak, umjesto navijačkih piva “zidaruša” i žestica, pijuckaju kokteli.