PRINCE
Welcome 2 America
NPG – Menart
*****
Na moju veliku žalost nisam gledao Princea na ‘Welcome 2 America’ turneji no neočekivana utjeha je stigla s istoimenim albumom kojeg je snimio u ožujku 2010. te, iz samo njemu znanih razloga, spremio u arhivu.
Srećom taj – da odmah kažem fascinantan – album objavljen je koncem srpnja kao još jedno, i to blistavo, posthumno izdanje. Kao okorjelom fanu Princea koji je uvijek nalazio proplamsaje genijalnosti čak i na njegovim kontroverznim projektima, ‘Welcome 2 America’ mi je došao kao ukazanje s onoga svijeta.
Snimljen u Paisley Parku uživo u formatu trija…
Snimljen u Paisley Parku uživo u formatu trija s fantastičnom ritam sekcijom australske basistice (pjevačice, gitaristice…) Tal Wilkenfeld i bubnjara Chrisa Colemana, album je najprije dobio instrumentalne podloge da bi kasnije svoj obol dale pjevačice New Power Generationa (Liv Warfield, Shelby Johnson i Elisa Fiorillo) te klavijaturist (i ko-producent albuma) Morris Hayes sa sintetskim puhačima i gudačima.
Zašto je album u osnovi snimljen u formatu ‘power-tria’? Prince je svojedobno govorio da su nadahnuće bili Jimi Hendrix Experience no logično je znajući za Princeov opus s hrpetinom brojeva ‘sazdanim od ritma’ zaključiti da je u osnovi bila želja da (opet) snimi album u kojem bi soul, funk, hip hop, jazz pa i klasični rockerski i karipski ritmosvi srastali u cjelinu. Uostalom tu se našlo još mnogo sjajno posvojenih inspiracija i posvojenica.
Naslovna skladba koja otvara album i s lijenim seksi grooveom, upečaljivom bas figurom, Princeovim narativom i izvrsnim ženskim vokalima i funkoidnim te jazzy gitarskim naglascima, sintovima i orguljama, svojevrsni je hommage Isaacu Hayesu ali i nastavak onoga što je Prince radio u brojevima poput ‘Sign ‘O’ The Times’. Ovog puta uz tekst koji je iskaz osobnih promišljanja o ‘stanju nacije’ (u vrijeme prvog mandata Baracka Obame no čovjek bi rekao da je itekako aktualan i u Trumpovoj eri) Prince veli da je istina ‘nova manjina’ i retorički se pita hoće li današnja glazba preživjeti doba korporacija, Googlea, iPhonea, Viacoma…
Svojevrsni sudar lepršave glazbe i jezičavih (kritičkih) opservacija
‘Running Game (Son Of A Slave Master)’ je pak hip-hopast broj koji se – unatoč melodioznosti i žovijalnom ugođaju – logično tekstom naslanja na temu uvodnog broja kao još jedna slika iz američkog svagdana s naglaskom na gramzljivosti i beskrupuloznosti glazbene industrije.
Taj svojevrsni sudar lepršave glazbe i jezičavih (kritičkih) opservacija dominira većim dijelom albuma. U ‘Born 2 Die’ (čiji uvod podsjeća na otvaranje ‘White Room’ Creama) unatoč sumornom tekstu o sudbini ‘posrnule’ djevojke Prince stvara filmičnu atmosferu na tragu Curtisa Mayfielda sa zaraznim lijenim grooveom koji je ozračen i karipskim suncem i osunčanom melodijom. Takva je i sjajna ‘1000 Light Years From Home’ koja kao da je došla s albuma ‘1999’ kao veseli jazzy-funk sa sarkastičnim tekstom (“mi možemo živjeti i pod vodom jer nikad nismo bili dio (ove) zemlje, na kopnu”).
‘Hot Summer’ je pogonjena gitarom (uz pišteće Farfisa orgulje) kao svojevrsna novovalna tema a la Prince koja bi zasigurno odlično legla i Banglesicama, ‘Stand Up And Be Strong’ odlično je posvojena balada Soul Asyluma s dramatičnim ubrzanjima u princeovskom soul-gospel ruhu s fantastičnim orguljama te gitarskim solom u eksplozivnoj himničkoj završnici a ‘Check The Record’ hendrixovska funk-rock fuzija. ‘Same Page Different Book’ se naslanja na princeovske minimalističke teme funka sazdane – poput ‘Kissa’ ili ‘Black Sweat’ – od samog ritma (uz odličan bas!). Na sličnom tragu je i ‘1010 (Rin Tin Tin)’ s hendrixovskom gitarom dok ‘Yes’ djeluje kao – opet odlično spojen – upliv Van Halenovih stadionskih uspješnica za dizanje temperature i stopostotnih Princeovih recepata (ponovo, uz izvrsnu gitaru).
Sposoban skockati nova glazbena savršenstva
Jedan od najzanimljivijih (najboljih) brojeva albuma je lascivna laganica ‘When She Comes’ koja govori o orgazmu ljubavnice na onaj genijalan princeovski način. Nasaftana emocijama to je prava balada za iza ponoći otpjevana falsettom podržanim gospel/soul pozadinskim vokalima, jazzy klavirom i bluesy gitarskim naglascima. U usporedbi s njom i kultna ‘Je t’ aime’ Jane Birkin i Sergea Gainsbourga djeluje kao pjesmica iz ženske katoličke škole. Dostojan je to k tome nasljednik velikih Princeovih balada poput vremešne ‘When The Doves Cry’. Slabija nije ni zaključna ‘One Day We Will All B Free’ kao savršena funk stilizacija dostojna velikana poput Mayfielda ili družine Georgea Clintona.
Ako možda i ne spada među onih četiri-pet najboljih Princeovih albuma, ‘Welcome 2 America’ je svakako na Top 10. Bjelodan dokaz da je i u ‘šugavim’ dvijetisućitima bio spreman i sposoban skockati nova glazbena savršenstva.
A vrag ga zna što se sve još krije na policama u bunkerima Paisley Parka…