Ako postoji grupa koja je tvrdoglavo i u sedamdesetima u svom glazbenom iskazu, imageu i “ikonografiji” inzistirala na hipijevštini i psihodeliji prethodnog desetljeća tada su to svakako Gong. Formalno još jedan izdanak famozne Canterbury scene, Gong je u Francuskoj osnovao Daeve Allen.
Australac koji je bio ritam gitarist u prvoj postavi Soft Machine i nije imao mnogo izbora nakon što su mu britanske vlasti nakon turneje u Francuskoj i istekle vize uskratile ponovni ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo i nastavak karijere s matičnim bendom. Nakon kraćeg boravka na Majorci gdje je bio prisiljen otići kako bi izbjegao uhićenje zbog sudjelovanja u pariškoj studentskoj pobuni 1968. godine, Allen se vraća u Francusku, s pjesnikinjom i profesoricom Gilli Smyth osniva prvu pravu postavu Gonga.
Nastupni album “Magic Brother” izlazi u rujnu 1970. godine. Bio je to eksperimentalni album nadahnut minimalizmom Terryja Rieleya. Slijedio je Allenov samostalni album “Banana Moon” na kojemu su mu “dali ruke” stari prijatelji. Robert Wyatt je svirao bubanj, Archie Legget bas, a u studiju su svoj obol dali i brojni gosti poput Maggie Bell iz Stone The Crows, Gary Wright iz Spooky Tootha te članovi Gonga Gilli Smyth, Christian Tritsch te pridošlica u grupu bubnjar Pip Pyle.
Najbolji broj albuma bila je “Memories” u Wyattovoj izvedbi, a glazba na tragu ranih albuma Soft Machine no Allenovi tekstovi bili su tipično “gongovski”. Točnije, govorili su o narkotičkom iskustvu (“Stoned Innocent”), nadrealnim seksualnim fantazijama (“Pretty Miss Titty”) te teško dokučivim psihodeličnim temama s nemalom dozom nadrealizma (“Fred The Fish”).
“Električni sir” bio je mješavina psihodelije prog-rocka, jazza i krhotina pop melodija
Izravni nastavak je stigao s pravim prvijencem Gonga albumom “Camembert Electrique” objavljenim u listopadu 1971. godine. Donio je tako razradu ideje o grupi kao “planetu Gong” (što je bilo usuglašeno s elementima space-psihodelije koja se provlačila kroz album) te glazbenicima koji su poput izvanzemaljaca (a u dadaističkoj tradiciji) dobili nova umjetnička imena. Allen je postao Bert Camembert, Gilli Smyth Shakti Yoni, saksofonist i flautist Didier Malherbe bio je Bloomdido Bad De Grasse, a basist Christian Tritsch Submarine Captain.
Glazba tog “električnog sira” bila je očekivana mješavina psihodelije, prog-rocka, jazza, krhotina pop melodija, mahom s naglašenim ulogama gitare i saksofona te uvrnutim tekstovima. Album otvara avangardna minijatura “Radio Gnome” te “You Can Kill Me” – odličan komad prog-rocka s mahnitim prijelazima. “I’ve Bin Stone Before” koja se nastavila kao trodijelni medley imala je čudesan početak s crkvenim orguljama na koje se naslonio saksofon, a za njim dionica avangardne “buke” te dionice čistokrvnog psihodeličnog space-rocka s vokalom Venus DeLuxe.
“Tried So Hard” je bila najbliža “konvencionalnom” broju s pop melodijom (dakako u pomaknutoj viziji Gonga), no šestominutna “Foghat Digs Holes in Space” te “Tropical Fish: Selene” dominirali su drugom stranom albuma. Prva kao psihodelični space / prog rock broj, a potonja kao iznimna prog-rock/jazz tema s melodijskom konstrukcijom srodnom prvim dvama albumima Soft Machine.
U trolistu albuma Radio Gnome Invisible prvi je objavljen Flying Teapot
Gong u sedamdesetima mijenja članove kao čarape pa slijedeći album “Flying Teapot” u Virginovom Manor Studiju u engleskom Oxfordshireu snimaju Allen, Gilli Smyth, Didier Malherbe, svirač sintesajzera Tim Blake, bubnjar Lauriue Allan te sjajni gitarist Steve Hillage koji, doduše, kao pridošlica tokom snimanja nije ostavio mnogo traga. Album objavljen u svibnju 1973. godine na novoj etiketi Virgin s podnaslovom “Radio Gnome Invisible, Part 1” bio je prvi dio trilogije “Radio Gnome”.
Trolist albuma (a nastavili su ga “Angel’s Egg” i “You”) tvorio je temelje osebujne filozofije pa i glazbenog projekta Gonga, a sam naslov bio je nadahnut frazom o “letećem čajniku” koju je u raspravama o religiji lansirao Bertrand Russell (a kasnije koristio i Richard Dawkins). Album je donio čudesan spoj space i prog rocka, popa, avangardnih eksperimenata, vodvilja, bizarnih tekstova, jazz-rocka, pop melodija te trippy psihodelije, a protegnuo se mahom i na dva kasnija albuma trilogije.
Trilogija, posebice prvi dio, smješta se uz bok najboljih Zappinih albuma
Producent Giorgio Gomelsky je sve sastojke spojio u savršenu cjelinu što trilogiju, a posebice njen prvi nastavak, smješta uz bok najboljih Zappinih albuma iz tog vremena. Dvanaestominutna “Flying Teapot” je, primjerice, jedan od najboljih brojeva Gonga iz Allenovog vremena i svojevrsna kruna cijele trilogije. Otvara ga space-rock/ambijentalna instrumentalna dionica bliska Weather Repportu iz vremena albuma “I Sing The Body Electric”, a nastavlja razigrana ritmička podloga s potkom koju vezu Hillageova gitara i sintesajzer Tima Blakea uz već obavezan Malhebreov jazzy saksofon i flautu. Posebno je zanimljiv zaključni fankoidni dio s improvizacijama te naglašenim udaraljkama.
“Pothead Pixies” je, pak, pop tema na uvrnuti Gongov način kao svojevrsna preteča i nekih kasnijih novovalnih skladbi Pere Ubuja. “The Octave Doctors And The Crystal Machine” je kratka Blakeova sintezajerska “space” tema, a “Zero The Hero And The Witch’s Spell” nova gotovo desetominutna skladba s nježnim uvodom (no atmosferom doom-metala) i moćnim nastavkom kojim dominiraju Malherbeova flauta i jazz saksofon. Zaključna “Witch’s Song/I Am Your Pussy” ima eksplicitni tekst o seksu te kombinaciju maznog (a la Jane Birkin) i “vještičjeg” ženskog vokala te jazzy saksofona.
Drugi dio Radio Gnome Invisible trilogije bio je album Angel’s Egg
Nastavak “Angel’s Egg (Radio Gnome Invisible pt 2)” kojeg je također producirao Gomelsky objavljen je 7. prosinca 1973. godine. Album na kojem se grupi pridružio bubnjar/perkusionist Pierre Moerlen imao je manje psihodeličnih “trippy” tekstova od prethodnika te space-rocka. Među rijetkim iznimkama na albumu bila je uvodna “Other Side Of The Sky” nakon koje je slijedila “Sold To The Highest Buddha” (u kojoj su očekivano glavni protagonisti bili Hillage i Malherbe) te Hillageov instrumental “Castle In The Clouds”.
“Prostitute Poem” je bila svojevrsni nastavak “Witch’s Song/I Am Your Pussy” s prethodnog albuma uz dodatak elemenata vodvilja. B stranu albuma je otvorila minijatura “Flute Salad” s flautom i sintom koji su dali istočnjački začin albumu dok su “Oily Way”, “Outer Temple” i “Inner Temple” bile uspjeli spoj elemenata space i jazz rocka. Najbolji broj na drugoj strani ploče bila je “I Never Glid Before” – reprezentativan komad prog-rocka a la Gong s upečatljivim Allenovim vokalom, sjajnim učinkom bubnjara/perkusioniste Moerlena te čudesnim solom Stevea Hillagea.
Zaključni album trilogije Radio Gnome Invisible You objavljen je 1974. godine
Zaključni dio trilogije “You (Radio Gnome Invisible pt 3)” objavljen je u listopadu 1974. godine kao posljednji album s Daevidom Allenom. Album prekretnice imao je kraće narativne brojeve koji su bili psihodelični folkom ozračeni podsjetnici na Allenov tipičan rukopis i prethodne albume te tri poduže instrumentalne jazzy teme (“Master Builder”, “A Sprinkling Of Clouds”, “Isle of Everywhere”) i dvanaestominutnu zaključnu “You Never Blow Yr Trip Forever”.
Svima im je zajedničko srastanje elemenata space i jazz rocka uz uvijek zanimljive dodatke. Poput hipnotičkog uvoda u “Master Builderu” prije nego li se tema “raspameti” u jazz improvizacijama, rasnog ambientalnog space rocka u “A Sprinkling Of Clouds” i bezgrješnog srastanja space rocka i jazza u “Isle Of Everywhere” s Malhebreovim saksofonom i razigranim funkoidnim basom Mikea Howletta. Zaključna jedanaestominutna “You Never Blow Yr Trip Forever” veliko je finale albuma kao izniman komad jazz-rocka koji će prevladati na slijedećim albumima bez Allena.
Shamal – prvi GONGov album pod dirigentskom palicom Pierra Moerlena
No “Shamal” objavljen 13. veljače 1976. godine kao prvi album pod dirigentskom palicom Pierrea Moerlena bio je mnogo više okrenut prog-rocku nego li (kasnijem) Moerlenovom jazzu. Možda najbolji trenutak solidnog albuma donijela je Howlettova nježna uvodna balada “Wingful Of Eyes” kojoj, uz Hillageovu gitaru i konstrukciju broja blisku Yesu, kao i u “Bambooji” glavni pečat daje odlična Malherbeova flauta. Potonja, kako je to Malherbe već znao raditi – s istočnjačkim elementima. Zaključni naslovni broj albuma inficiran i Hancockom iz vremena “Headhuntersa” bio je, pak, izravna najava Gonga iz kasnijih godina.
“Gazeuse!” (znan i kao “Espresso”) objavljen koncem 1976. godine bio je prvi u nizu više jazz nego li rock albuma. Karakterizirao ga je “ulazak” vibrafona (kojeg su svirali Mireille Bauer i Benoît Moerlen) u zvuk banda, ali i gitara Allana Holswortha kao partnera Malherbeovom saksofonu i flauti (nažalost u svega tri broja). Takav je bio i prvi album pod novim imenom Pierre Moerlen’s Gong.
“Downwind” je objavljen 9. veljače 1979. godine kao kombinacija instrumentalnih i pjevanih brojeva. Najbolji broj albuma je dvanaestominutna naslovna tema otvorena vibrafonom; broj u kojem svirajući sintesajzer gostuje i Steve Winwood, a kao gitarist se ukazuje i Mike Oldfield (pa ne čudi da dio skladbe podsjeća i na njegove “Tubular Bells”). Još jedan poznati “gost” se našao na albumu: Mike Taylor je svirao gitaru i odsvirao zapažen solo u “What You Know”. “Downwind” koji je zaključio sedamdesete nije slab album, no ipak bio je daleko od zvjezdanih dana Gonga s Allenom na čelu.