Utorak, 15 listopada, 2024

Pop Cooltura: Smije li dokumentarac pobijediti na Pula Film Festivalu?

Na stranu retorike, kamo sreće da s ovogodišnjim festivalom krene i bude potaknut natrag interes publike za pobjednike i da se očituje ne samo povratkom u kina, već TV i inim slijednim podrškama nacionalnom filmu

Završen je 70. jubilarni nacionalni Pula Film Festival proglašenjem dobitnika Zlatnih Arena.



Tradicionalno, od vremena ex Juge i Tita, kad se Pulu smatralo centrom balkanskog filmskog svijeta i nakon preuzimanja regionalnog filmskog primata od strane Sarajeva te gubljenja publike, interesa, kvalitete filmova pa slijedećih tridesetak godina raznih pokušaja smišljanja “vraćanja starog sjaja” s raznim političkim i programskim predznacima, Pula je ostala pop kulturnom faktografijom ma koliko se okruženje mijenjalo. I ljudi postavljeni na vodstvo festivala.

Najboljim filmom ove godine na (nimalo) iznenađenje filmaša i zainteresiranih pratitelja, u konkurenciji mnoštva premijernih naslova i već potvrđenih naslova (Sigurno mjesto, Dnevnik Pauline P, …), proglašen je hvaljeni dokumentarac “Veće od traume”, redateljice, ex novinarke Vedrane Pribačić. U produkciji i realizacijskoj potpori Mirte Puhlovski. O zrelim ženama, žrtvama silovanja za vrijeme rata te njihovom preživljavanju svih tih godina. Kao i time s čime se nose. I što nose na duši.

Dvadeset i pet godina nakon Domovinskog rata žene koje su preživjele mučenja, silovanja i ubojstva voljenih i dalje imaju razne vrste trauma. Dokumentarac prati grupu polaznica trogodišnjeg terapijskog programa unutar kojeg dijele svoje životne priče, suočavaju se s traumama prošlosti tražeći iscjeljenje. Uz jednu Srpkinju u grupi, pitanje nacionalnosti još je jedno breme koje će glavne role – Katica, Ana i Marija morati zbaciti kako bi se okrenule budućnosti i ponovno prigrlile radost življenja. Film je na Danima hrvatskog filma osvojio četiri nagrade – specijalno priznanje glavnog žirija u kategoriji dokumentarnog filma, nagradu publike, nagradu Zlatna uljanica Glasa Koncila i Nagradu za etiku i ljudska prava, da bi sad i na Puli trijumfirao.

Ženska dominacija na festivalu

Istovremeno, bez iznenađenja, po ženskom ključu samo je tako moglo završiti jer ako se ne dodjeljuje Jasni Nanut i njenom zabavnom debi filmu ili nekoj od preostalih pretendentica na titulu festivalski bitnih egzistencijalističkih soc realističkih drama Dubravke Turić i Vanje Juranić. Prvi puta u povijesti festivala kompletno ženski ocjenjivački sud kojim je predsjedala glumica Nives Ivanković, a članice su još spisateljica i dramaturginja Tena Štivičić, snimateljica Tamara Cesarec, producentica Maja Popović Milojević i redateljica Snježana Tribuson. Sve drugo osim ženske dominacije predstavljalo bi drugu vrstu iznenađenja. Ma, koliko se kleli u nezavisnost, toliko je nemoguće biti netaknutim tuzemnim kuloarsko filmskim lobijima i činjenicom da filmovi koji nisu imali premijeru na festivalu – već dobrano imaju svoj i festivalski i kino život i takvi a priori imaju drugačije start up uvjete od premijera. Čisto bazno psihološki i podsvjesno kod svakog gledatelja, pa makar oni bili samo članovi žirija.

Na stranu lista dobitnika koji su rezultatom statističke metode ukusa spomenutih pet filmskih djelatnica, kao i kod svakog izbora nađe se zainteresiranih prokomentirati nekoliko aspekta ozbiljnosti i kvalitete festivala.

Jedan od bivših umjetničkih ravnatelja Pula film festivala, Zlatko Vidačković na svojem je društvenomrežnom Facebook profilu prokomentirao: “Večeras je srušena sedamdesetogodišnja programska koncepcija i tradicija Pulskog filmskog festivala kao nacionalnog festivala igranog filma, simbolično lokacijom dodjele, ali prvenstveno nagradama. Hrvatski dugometražni igrani filmovi, za razliku od animiranih koji imaju Animafest i dokumentaraca koji imaju Zagrebdox (a oba roda i DHF), imaju samo Pulu kao svoj nacionalni festival i Zlatne arene kao nacionalne filmske nagrade, i sad im je uskraćena i nagrada publike i Zlatna arena za scenarij i Velika zlatna arena za najbolji hrvatski dugometražni film i Zlatna arena za najbolju manjinsku koprodukciju. Nisam protiv da se u Puli prikazuju animirani i dokumentarni filmovi – čak sam za vrijeme svog mandata uveo i posebne sekcije i nagrade za njih (kao najbolji dokumentarac prvi je nagrađen “Gazda” Darija Juričana) i prikazivao ih u Areni – te čestitam laureatima na uistinu izvrsnim filmovima unutar svojih filmskih rodova, ali kao predavač kolegija Filmski festivali na ADU Sveučilišta u Zagrebu te Povijesti i teorije filma na HKS odgovorno tvrdim da je ovako miješanje u isti koš različitih filmskih rodova u nacionalnim filmskim nagradama formiranim po uzoru na američkog Oscara, britansku Baftu i francuskog Cesara – kolosalni koncepcijski promašaj umjetničke direkcije. Hrvatski dugometražni igrani film je ponižen i to u godini kad je imao sjajnih ostvarenja od kojih su tri prikazana a dva i nagrađena na međunarodnim festivalima A kategorije. Metaforički, na najdugovječnijem festivalu jabuka na svijetu glavne nagrade dobile su kruške i naranče“.

Dvije strane medalje

Jedan od glasova i argumenata kontra vrsnog i žanrovskog melting pota filmskih rodova. S druge strane trenutno aktualno vodstvo festivala će spomenuti činjenicu premale godišnje proizvodnje i naprosto po zakonu malih brojaka zašto ne uvrstiti i dokumentarce i crtiće u konkurenciju s igranim filmovima. Nismo Amerike i nemamo toliku godišnju proizvodnju da bi ih se jedan crtić i ne tako rijetki dokumentarni plasiralo miješanjem brojem i rodom. Ima logike i njihova numerološka strana.

Interesantno je kako su većina premijernih naslova ove godine potisnuti u ime već emitiranih filmova i kako će mnogi autori istih u tome također prepoznati jednu od poruka.

Dokumentarac kao najbolji film na većinski igranofilmskom festivalu je istovremeno prst u oko, s druge dobrodošla “pikanterija”, ali jedino što nije – jest iznenađenje, ma koliko se površni medijski naslovi lovili upravo za tu stavku i osnovni narativ feedbacka ovogodišnjoj pobjednici. No, istom se festivalu dogodilo da je lani propustio imati kategoriju filmske glazbe. Pa ne bi li tehnički i slični propusti raznih vrsta naprosto nastavili biti pravilom kad već profesionalizam ne može biti pravilom. Na stranu retorike, kamo sreće da s ovogodišnjim festivalom krene i bude potaknut natrag interes publike za pobjednike i da se očituje ne samo povratkom u kina, već TV i inim slijednim podrškama nacionalnom filmu.

Lista ovogodišnjih dobitnika je u nastavku:

Zlatna Arena za najbolji film: Veće od traume (Vedrana Pribačić/Mirta Puhlovski)

Zlatna Arena za režiju: Juraj Lerotić (Sigurno mjesto)

AZlatna arena za scenarij: Luka Rukavina i Rona Žulj (Cvrčak i mravica), adaptacija Ezopove basne “Cvrčak i mrav”

Zlatna Arena za glavnu žensku ulogu: Tihana Lazović (Samo kad se smijem)

Zlatna Arena za glavnu mušku ulogu: Goran Marković (Sigurno mjesto)

Zlatna Arena za fotografiju: Marko Brdar (Sigurno mjesto)

Zlatna Arena za montažu: Dubravka Turić (Tragovi)

Zlatna Arena za naj debitanta: Josip Žuvan (Gabura)

Zlatna Arena za glazbu: Coco Mosquito/Vjeran Šalomon (CVRČAK I MRAVICA)

Zlatna Arena za sporednu žensku ulogu: Ivana Roščić (Gabura)

Zlatna Arena za sporednu mušku ulogu: Krešimir Mikić (Escort)

Zlatna Arena za scenografiju: Ivan Veljača (Escort)

Zlatna Arena za kostimografiju: Ivana Zozoli Vargović (Dnevnik Pauline P.)

Zlatna Arena za masku: Snježana Gorup (Tragovi)

Zlatna Arena za oblikovanje zvuka: Dubravka Premar (Tragovi)

Zlatna Arena za specijalne efekte u filmu: Pleter i vatrometi (Gabura)

Ocjene publike

Za to vrijeme od ženskog ključa ovogodišnjeg žirija, publika u Areni je kao i obično bila poslovično nekritična – svima naslovima davali su statističku bar četvorku. Što bi u prijevodu značilo ili da su samo jako pristojni ili da uopće nisu gledali što zaokruživali ili da su naprosto nekritični a statistika ne pokazuje je li ocjene zaokružilo par desetaka, stotina, tisuća ili koji broj glasača. I jesu li uopće J.

Cvrčak i mravica: 4,83

Veće od traume: 4,82

Dnevnik Pauline P.: 4,73

Sigurno mjesto: 4,64

Hotel Pula: 4,60

Samo kad se smijem: 4,60

Pamtim samo sretne dane: 4,56

Sedmo nebo: 4,55

Garbura: 4,48

Smrt djevojčice sa žigicama: 4,47

Pelikan: 4,29

Tragovi: 4,24

Escort: 4,09

Kako god bilo, tragom frenetičnog usklika velikog oca hrvatske filmske neudržavnosti Franje Tuđmana i mislioca novih filmskih tuzemnih zbiljnosti: “Imamo Hrvatsku”, tako je neki rodno nesvrstani Zlatko Vitez moguće propustio na vrijeme došapnuti ono što se za Tita često lijepilo u stolicama brijunskih kina u kojima su Curton, Tylor i Loren sjedili uz Druga Glavnog Filmofila. Imamo festival. 😉

Naslovna fotografija: https://pulafilmfestival.hr/

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime