Ovogodišnji filmski festival u Cannesu su obilježile Internet i interne fore filmofila na račun oduševljenja festivalske publike premjernim filmovima i navike zvane standing ovations. Momenta kad nakon projekcije filma publika u kinu ustaje i višeminutnim pljeskom odaje počast autorima filma koji prisustvuju projekciji.
Do trena kad se novim filmom Francisa Forda Coppole “Megalopolis” nisu toliko oduševili u dijametralnoj opreci s reakcijama kritike da se počelo podsjećati koji su sve grozni filmovi dobivali standing ovations u Cannesu, ali i na drugim festivalima. Sve kako bi ukazali na pomalo snobovski karakter ljudi čija se mišljenja o filmovima formiraju uglavnom iz pristojnosti i prisutnosti na festivalu, nedostatka sposobnosti formiranja vlastitog mišljenja i čekanja imdb statističara da im formiraju stav prema nečijem djelu. Slijedila je glazbena biopic drama “Emilia Perez” s ovogodišnjim devetominutnim pljeskom. I tako redom.
Stvarne ovacije ili PR efekt?
Svojedobno je Travoltin “Battlefield Earth”, unisono procijenjen kao jedan od najgroznijih visokobudžetnih djela ikad snimljenih, dobivao standing ovations publike koja mu nije pljeskala zbog trash momenata. U našoj mikro zajednici neukusu ne treba čuđenja s obzirom na to da je pulska Arena svesrdno pljeskala Vrdoljakovom ratnom epu “General”.
Ne ulazeći u prosudbu kvalitete filmova, na ovom smo mjestu probrali desetku najduže izmjerenih standing ovations za filmove s Filmskog festivala u Cannesu:
- PANOV LABIRINT – Guilerrmo Del Toro (2006.) – 22 minute
- FAHRENHEIT 9/11 – Michael Moore (2004.) – 20 minuta
- MUD – Jeff Nichols (2012.) – 18 minuta
- NEON DEMON – Nicolas Winding Refn (2016.) – 17 minuta
- THE PAPERBOY – Lee Daniels (2012.) – 15 minuta
- CAPERNAUM – Nadine Labaki (2018.) – 15 minuta
- BELLE – Mamoru Hosoda (2021.) – 14 minuta
- BOWLING FOR COLUMBINE – Michael Moore (2002.) – 13 minuta
- THE ARTIST – Michel Hazanavicius (2011.) – 12 minuta
- ELVIS – Buzz Luhrmann (2021.) – 12 minuta
Slijedilo je iznad desetminutnih ovacija i ponešto Tarantinovih djela, primjerice Inglorious Bastards, potom Todd Haynesova “Carol”, Spike Leeov “BlacKkKlansman” ili Matt Rosov “Captain Fantastic”.
Prije nego što se lista pretvori u statistiku, svakako je za spomenuti trenutak u kojem standing ovations budu PR psihološki efekt ne samo za filmofile i više ili manje površne ljubitelje filma nego i za devalvaciju kvalitete procjene filma od strane tzv. upućene festivalske publike. Koja to zapravo uopće nije. Kravata i odijelo nikad nisu pečatirali kolekciju odgledanih filmova ni dozvole djelima da budu shvaćana na vrlo osobnoj autor – gledatelj razini. Za to je potrebna hrabrost, razumijevanje i ponešto škole.
Ako se osvrnete oko sebe i standing ovations su danas na sniženju.
Naslovna fotografija: Dražen Žigić / Free pics