Upozorenje čitateljima posebno osjetljivog kardiovaskularnog i mentalnog ustroja, ostatak teksta bi mogao ostavljati neizbrisive tragove i posljedice na Vaš ‘duševne boli’ koncept. Ako ste spremni na rizik i imate nekog punoljetnijeg uz sebe, uronite.
“Anđelu slomio sam krila/sad drugu s gađenjem gledam kako mi pleše u krilu/ti svoju ljubav nisi krila/ i, mila, pamtim te oči boje aprila…”.
Jeste ok? Vezani? Dišete? Tlak? Samo provjeravam. Ok, može dalje?
Bitna je rima ako je ima onda sve štima…
“I noćima me strah, ne mraka, nego samoće/gledam zabranjeni grad, gdje si zabranjeno voće/
gdje si ostavila trag druge ne smiju da kroče/ne znam koji mu je vrag, ali srce tebi hoće/Kao cigarete dim, sve je nestalo/al’ ti, kao tetovaža, ostala si zauvijek da boliš/i lakše bilo bi da si otišla sa njim/
mjesto što me voliš i kad uplakana stojiš…”
Bitna je rima ako je ima onda sve štima tu se ne pita kakva je klima jendvatričetri je li Vam brrrrr ili je zima?
“U snu te na tren imam, u dresu, poput dima/kome to pružam ruke kad prazna je posteljina/uz nju je bolje parče sreće nego pare imat/ali moje kolo sreće stat će, gdje nema dobitka…“. I sad napokon refren: „O kako lijepu mi donio te Bog/al’ nikada nijednu ja nisam volio i nema sumnje anđeo da si, anđeo da si, anđeo da si, anđeo da si…”.
Ovaj će pokušaj nizanja rima i riječi random naslova ‘Anđeo’ ljubitelji trap folk rima Babe Korelija i Đale Brata, nazvati pjesmom. Uf.
“Ako ćeš radit drek plati pa moš dalje srati”, bila je logika vremena…
Naime, postoji ta navada nezahtjevnih, netalentiranih, neobrazovanih, Vi nastavite niz nijekanja, autora i slušatelja da pod anarholiberalnim prizivom plasiraju koncept kako u pop kulturi, umjetnosti i trashu anything goes.
Za vrijeme mračne jugoslovenske socke takve su spike rješavali etiketama Komisije za šund pa se na njihovu procjenu artističkog smeća plaćao viši porez. “Ako ćeš radit drek plati pa moš dalje srati”, bila je logika vremena i društva koja će tim tijelom opravdavati eliminiranje plasiranja potencijalno opasnih agitprop ideja kontra morala socijalistički čiste i zapadnjačkim trendovima nezaražene mladeži. Danas bi imanje takve komisije bilo politički nekorektno i društveno neprihvatljivo. Jer današnji budalizam je iskopao novo dno. Ide ispod granice razumljivog. A ako ti je neprobavljivo brate, ko te bre tera, menjaj kanal.
Ne ulazeći uopće u pitanja logike rima, pismenosti, snazi ili jasnoći metafora, parabola, hiperbola, inverzija riječi koje upotrebljavaju pa naslovljavaju pjesme tipa ‘Ako zaljubljena ti si’, ‘Voljela me nisi’, ‘Ljubio te jesam’, ‘Ako znala nisi…’ zapitate se tko dovraga tako ikad govori u stvarnom govoru? Tko premješta riječi da zvuče kao citati izvedbe shakespearijanskih monumenata Bože Alića kad je htio biti impresivan? Ako pitate autore odgovor je – Pjesnici. ☺. I tog trena odumre fino parče sramote u svijetu. Jerbo što gluplje to bolje, nije do mozga nego do volje. Ne kužiš? I bolje.
Daj što daš, koliko god glupo, nemoćno, mozgu uvredljivo bilo, uvijek će se naći dvoje ruku za klapklapanje ili dizanje palca jezikom 21. stoljeća. Prvi pljesak. I to je već publika.
Povijest idiotskih stihotvorevina na ovim prostorima
Povijest idiotskih stihotvorina na ovim prostorima nije vezana samo za turbo folk ili trap odlikaše i prvake. Gotovo da nema stila glazbe koji se svojim tekstualnim retardiranim patosom i, uvredljivo bi bilo nazvati ih osnovnoškolskim rimama jer su osnovnoškolci pismeni i ne kalkuliraju pritom, autorskom nemoći nije ogriješio o pitanje ‘dobrog’. Ili bar ‘pristojnog’.
Nema tih Mucala, Čubija, Kuzmi i Šaka Zulua i sličnih wannabe namjernih šereta, Amera i Rusa i hibiskusa koji se nisu okrznuli o one bedaste kakti bontonske floskule degustibus yadayada bla. Moš mislit kako se ne raspravlja.
Huljićeva je zabavna i apsolutno na mjestu logika pritom bila – jel se priča o tom stihu? Priča. Eto viš. Jel umjetnost? A koga briga. I ‘male usne bi im dale’ isto. I fakat koga briga. Možda ljubitelje glazbe koji žele da im zvuci i riječi govore nešto o njihovom životu i da nakon slušanja ne osjećaju kolateralnu sramotu i za autora i za sebe. Ali koliki je broj takvih neka ostane retorički. Ne postoji kritične mase ljudi kojima je stalo koliko je onih koji bi svoje dupe dalo za malo premalo. Kužite? Kužite ako do zore zaružite da se s autorima družite pa logici poslužite a sram s lica sastružite.
Rimovanje je općenito vrlo podcijenjena vještina
Antologije krezubih rima na ovim prostorima događaju se tokom ljeta proljeća jeseni i zima pa virnite malo kolikih čudesa ovđe ima i kako nema mesta za srdžbe i svađe za svakog ponešto lepo se nađe:
“Opasan je jež kad ga neko takne, izbo je Snežu ne može da makne. Broji bodlje Sneža pored starog plota, sećaće se ježa celoga života.
Zec voli kupus, kupus voli rosu, a ja moju malu garavu i bosu.
Drum dugačak, kola trula, mala moja jesi l’ čula. Jesi l’ čula, ej, garava, ja ne vozim za badava.
Bež’, Milane, moja ružo, ćale mi se naoruž’o, u vazduh će sve da digne samo kad te stigne.
Dva loša ubiše Miloša, a mene će jedan što mu ženu gledam.
Moja mala nema prednji zubi, jooj kad me ljubi jezikom me ubi.
Imam garažu i mercedesa tri, još samo mi fališ ti.
Nemoj da plačeš na mom pragu da mi vrata ne povuku vlagu.
Što na kafu zoveš mene kada nemaš samlevene.
Ja sam seljak veseljak, a u duši tugu skrivam, šta ću jadan kraj Morave kad ne znam da plivam.
Jedva čekam da sa’ranim majku pa u kuću da dovedem Rajku.
Suzama sam lepio tapete kad ti ode i odvede dete.
Kuče laje, a ja mislim ti si, otiš’o si sarmu probo nisi”
Rimovanje je generalno vrlo podcijenjena vještina jer su je razni talenti isprostituizirali do neprepoznatljivosti. Nedavno preminula Marina Tucaković slovila je za estradnu doktoricu sipanja rima. Jednom prilikom bih je pitao kako si je opravdavala uz svu silu sjajnih rima isto takvu gomilu užasnih koje je potpisala. Rekla je – iskustvo, sa značajnim smiješkom koji je objasnio daleko više.
Pop Cooltura: Pjesme s posvetom – strava i užas nacionalne glazbene scene
Svako toliko stigne upit od tuzemnih estradnjaka za suradnju tipa daj mi napiši pjesmu.
– Mooože nema frke. Koliko?
– Pa cijelu, kaže Ona.
– Naravno da cijelu milo, nisam ti mislio napisat pet i pol rečenica, nego koliko platiš?
– Pa ništa, mislila sam, to bi ti bila kao reklama.
– Reklama?
– Pa ono, da ja pjevam tvoju pjesmu, pa spot, pa tako… samo da je provokativno.
– Zanimljiva ekonomiju. Ali, ok. Nema frke. Evo daj minut…“
Sjedneš, doslovno za tri minute nadrljaš joj “provokativno”. I pošalješ mail naslovljen “Hit”…
Tekst:
„Pjevačica ja sam jedna, al platežno sam dosta bijedna
Oću pjevat a ne zijevat oću kopat a bez lopat.
Neka drugi za me radi, meni lova njemu jadi.
Dosta mi je sise van, u guzicu buzdovan.
Pjevačica ja sam prava, zanima me samo slava
Ako je horor nije strava ako ne mučem nisam krava
Pjevam pjesme slažem mit
Držim kite pjevam hit.
Refren:
Ja sam došla u tvoj stan, ti si ušo u moj san
Iz njeg neću ići van, u tebi sam svaki dan…“
Send mail. Očekuješ uvrijedit će se. Za koji sat stiže mail natrag:
“Zezaš jelda?”
– Jok, reko, smrtno sam ozbiljan. To je najbolje što za 0 kuna mogu.
– Pa mogla bi bit dobra zafrkancija, kaže, idem poslat producentu da vidim šta će reć.
– Nemoj, molim te. Jedva sam preživio ovo, kako je krenulo još će reć da može…
Ovo, na žalost, nije fiktivni razgovor niti dio scenarija za neki narodski humor TV i web sitcoma. Desio se pred koje ljeto iza ove tipkovnice. Podaci poznati redakciji. Redakcija na godišnjem. Vječnom.
Sudski postupak za obeštećenje slušatelja
Ali ono o čemu se svako toliko da zamisliti nakon slušanja sličnih rimskih i stihovnih monumenata je situacija u kojoj se slušatelj odluči tužiti autore i izvođače za nanesene duševne boli. Jer eto. Nisu mogli podnijeti tolike uvrede razumu. Boli mozak. Pa kako se u Rvackoj moglo tužiti psa Medu za lajanje i mrtve da ometaju posjed, što ne bi okrenuli pilu naopako. I pokrenuli sudski postupak za obeštećenje slušatelja.
Tužba ide kontra onoga koji je ikad opjevao nešto poput:
“Lete suze kao da gađam se žiletima.
Svi živi znamo da je Maja do jaja, natoči mi do vrha i pojačaj do kraja. Vamos a la playa, she’s on fire, reci mi što želiš, Maja.
Ja nemam mira kada čujem da se svira, svoje srce vadim k’o iz šešira. U pola cijene svakoj ga curi nudim, brzo se zaljubim pa poludim.
Kad te netko pita, reci dolce vita, io penso positivo perche son’ vivo, ajmo, ljudi, živo, živo, ide hladno pivo, u grlo ti klizi, po jeziku rizi, u obilju, krizi u žepu su pizi, jedna je majka, majka Jamajka, come on baby, you got a style, gimme just a, gimme just a, just a little smile…
Na očima meke šape mačje, nikad me ne gledaj drugačije… Kuba mi je daleko, Himalaja visoko, al’ je najbolje pod tvojim prstima i kad mi more dira stopala… Al’ je najvažnije da ležim kraj tebe dok skidaš sol i šećer sa mene…”
Potplate arbitra i sudskog vještaka, stručnjaka, jelte, za slobodni stih i rimu, nekog od akademika da klimne kako je to nečuveno loše. I dobiju presudu. Ali, naravno, to se neće dogoditi. Jer tek bi tada postalo zanimljivo postavljati novi presedan.
Iskustvo ☺.