Ponedjeljak, 25 listopada, 2021

Svašta ni o čemu: Pamtim (uglavnom) samo sretne dane

Život čine trenutci. Sitnice. Lijepi momenti i ružni. Kažu da je nekad manje važno što se dogodilo; važnije je kako smo mi to upamtili. No, što ako nismo? 

Sjećanje je zeznuta stvar. Znanstvenici kažu da čovjek, kad se nečega prisjeća drugi put, u glavi ne odvrti originalno sjećanje već se sjeća posljednjeg sjećanja.

Ta tvrdnja dovodi nas do jezivog zaključka da nijedno sjećanje koje imamo, nijedan ‘save’ u našem mozgu nije autentičan – ako ste baš prošlu srijedu razmišljali o nepodopštini koju ste napravili kao šestogodišnjak, sad kad se toga sjetite, u glavi vam se ne vrti originalan filmić od prije kojeg desetljeća već onaj od prošle srijede. To ne znači da sjećanje slabi, ali svakako znači da (polako, ali sigurno) izmiče autentičnosti.

Ima tih nekih trenutaka koji su kod nas neminovni

Ali, koga briga ako pamtimo, kako bi rekla Gabi, ‘samo sretne dane’? A, nije to lako. Zaista nije; ni dane, ni sate, ni trenutke, kad postoji toliko velik spektar trenutaka koji nam mogu pokvariti i sat i dan i sjećanje na njih.
Ne može biti nepravednije – kad se osjećate loše, dogodi li se na trenutak nešto dobro, lijepo, on neće preokrenuti situaciju. S druge strane, kad lijepu, ugodnu situaciju poremeti nešto ružno ili makar samo iritantno, onda se situacija lomi.

Dan u kojem je svijet napustio netko do koga vam je stalo neće popraviti kava skuhana baš po vašem guštu. S druge strane, ako se dok uživamo u ležaljci u ljetnom danu uz omiljenu pjesmu slučajno zalijemo istom tom sjajnom kavom, sve je pokvareno – dan ne ostaje u glavi kao ugodan, već kao dan kad je vruća kava sve pokvarila. Dobro, ne možda cijeli dan, ali trenutak sigurno.

Puno takvih ‘loših’ trenutaka bi se trebalo skupiti da bi dan bio pokvaren

Ima tih nekih trenutaka koji su kod nas neminovni. Primjerice, stojim na semaforu i ispred mene se provuče netko na motoru, jer to je njegovo/njeno pravo. Tako se uči u autoškoli kod nas, očito. Motorom se provući između svih automobila. I onda obavezno usporeno ići prvi u koloni. Na kraju nekako uspijem prestići motor, ali sljedeće zeleno svjetlo ne uspijevam uhvatiti. Ali, dok čekam opet na crvenom – eto opet njega/nje ispred po domaćem pravu.

Bacio bih u ropotarnicu povijesti dva pravila

Kad sam kod tih ljudi koji su ispred, volio bih da se u nas nekako udomaći pravilo (koje je vani pod normalno) da na pokretnim stepenicama ili pokretnim trakama na aerodromima i trgovačkim centrima ljudi koje žele stajati i polako se voziti stoje sa desne strane, a lijeva ostane prohodna za one koji žele normalno koračati i nemaju volje satima ići na drugi kat. Kao lijeva traka na auto putu. A često se ti mirni vozači po pokretnim stepenicama, ‘zavaljeni’ posred njih, znaju okrenuti iza sebe, otpuhnuti i pogledom reći: ‘Bože, koliko ovo traje…’ Uzvratim im kimanjem glave i suosjećajnim pogledom: ‘Kad bi barem postojao brži način…’ Isto tako uzvratim ljudima koji ne izlaze na izbore, a žale se na vlast. 

Ipak, s osobitim bih zadovoljstvom bacio u ropotarnicu povijesti jedno pravilo bontona koje je usvojeno i preko mjere. Pravilo da se zaželi dobar tek nekome tko jede. Svi kao da se bacaju i ruše oko mene da bi to izgovorili i to baš u trenutku kada stavim zalogaj u usta. I onda se moram pogledom ispričati što ne odgovaram odmah, dajem rukom znak da ću ubrzo, žvačem što brže te progutam neprožvakan i vruć prvi zalogaj, obrišem usta i s osmijehom kažem: ‘Hvala!’. Priznajem – u sebi tog trenutka istodobno psujem.
Kada kihnem u društvu, nadam se da neće uslijediti dva tri kihanja za redom. Osim što kihnem, iza svakog kihanja moram zahvaliti za svako: ‘Na zdravlje!’
Grintav sam, jesam. Ali, grintav sam u sebi i nije mi problem nakupiti ovakvih trenutaka. Kada otvaram lijek, osim što vjerojatno nije dobro da mi isti uopće treba, nikad još u svome životu nisam uspio otvoriti kutijicu na stranu na kojoj nisu upute o lijeku. I otvorim na kraju i drugu stranu, samo da provjerim da nisu slučajno sa obje strane. Ne, nisu. Samo je velika vjerojatnost da ćete otvoriti sa strane na kojoj jesu upute, a nikakva vjerojatnost da nećete.

Grintav sam, jesam. Ali, grintav sam u sebi i nije mi problem nakupiti ovakvih trenutaka

Nije to Murphyjev zakon, to su činjenice

To je tako. Isto kao što će u druženjima uz pjesmu uvijek biti najglasnija osoba koja nema sluha. I da, sjedit će baš do vas. Nije to Murphyjev zakon, to su činjenice.

Paul McCartney je jednom izjavio da ne voli slušati puno novih pjesama jer je popunio svoju muzičku memoriju. Sa svakom novom, zaboravio bi neku stariju zapamćenu melodiju. Čitao sam nedavno da je jedan istraživački tim došao do zaključka, bazirajući svoje istraživanje na voćnim muhama, da svaki put kada stvaramo novo sjećanje potencijalno brišemo neko staro. Tako se mozak drži u ravnoteži i sprječava se preopterećenje podatcima. Vjerujem da među tim voćnim muhama nije bilo vinskih mušica jer bi tad istraživanje vjerojatno pokazalo da su nam sva sjećanja sretna.

Ipak, i ja pamtim (uglavnom) samo sretne dane. Neću s Gabi zapjevati naglas, ne u društvu. Osoba bez sluha sjest će pored mene i zapjevati uglas sa mnom.

________________________________________________________________________

Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.

Pročitajte još...

Svašta ni o čemu: Velikani vremena

Klišej je reći da osoba ne umire dok god žive sjećanja na nju; priče o njenim dogodovštinama, izjavama i djelima. Sa zaslužnim umjetnicima je to pogotovo tako, čak i ako njihova smrt označava kraj jednog vremena, jedne ere

Svašta ni o čemu: Jezični nacist

Ne radi se ni o tome da vrebam sugovornikove rečenice s namjerom da bih ga ispravio – radi se jednostavno o tome da mi neke stvari 'zagrebu' uho. Ako je slabiji poznanik, progutat ću tu bol. Ako je, pak, u pitanju bolji poznanik, ili ne daj Bože prijatelj – odmah ću presjeći i ukazati na grešku

Svašta ni o čemu: …Inače?

Kako on to misli –inače?! Pa upravo sam mu rekao sve što je inače, od toga kako sam, što radim i kako moji. Kako može biti inačije od toga? Rekao sam mu dovoljno toga da sam se čak uspio sjetiti i imena dotičnog poznanika dok smo razgovarali, a to je za mene značajno vremena

Svašta ni o čemu: Izvor blizak strahu

Postoje ti neki strahovi o kojima i ne razmišljam, nisu iracionalni, samo ih u svojoj glavi preuveličam. Više bih volio napisati sada da se bojim visine, ili zatvorenog prostora. Barem bi svojim strahovima mogao dati ime. Ali nije tako

Povezano

Svašta ni o čemu: Bolje čekat’ nego dočekat’

Kad smo kod igre riječi, jesi primijetio kako jedno slovo nekad ne mijenja značenje riječi, ali mijenja tvoje poimanje iste? Npr. asocijacija na kavanu mi je Tin Ujević, a na kafanu Željko Bebek

Svašta ni o čemu: Umoran od izma i svih njegovih izvedenica

Moja poanta je da bismo svi trebali biti isti, neovisno o našoj rasi, spolu, seksualnoj orjentaciji ili vjeri. Utopijski, znam. Ali jedno može svatko napraviti prije nego baci figurativni kamen na nekoga jer je u njegovoj glavi drugačiji. Treba se zapitati: 'Gdje su sve te čarape?'

Svašta ni o čemu: Kao i obično, nikad nismo mi krivi!

Toliko smo moralno iskrivljeni, apatični i ne bi me čudilo da se kojim slučajem kod nas dogodio slučaj od prije par godina, kada su na vidjelo izašla monstruozna (ne)djela Harveya Weinsteina, da bi ga ovdašnji mediji prozvali našim Casanovom

Svašta ni o čemu: Izvor blizak strahu

Postoje ti neki strahovi o kojima i ne razmišljam, nisu iracionalni, samo ih u svojoj glavi preuveličam. Više bih volio napisati sada da se bojim visine, ili zatvorenog prostora. Barem bi svojim strahovima mogao dati ime. Ali nije tako

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime