Sjećanje je zeznuta stvar. Znanstvenici kažu da čovjek, kad se nečega prisjeća drugi put, u glavi ne odvrti originalno sjećanje već se sjeća posljednjeg sjećanja.
Ta tvrdnja dovodi nas do jezivog zaključka da nijedno sjećanje koje imamo, nijedan ‘save’ u našem mozgu nije autentičan – ako ste baš prošlu srijedu razmišljali o nepodopštini koju ste napravili kao šestogodišnjak, sad kad se toga sjetite, u glavi vam se ne vrti originalan filmić od prije kojeg desetljeća već onaj od prošle srijede. To ne znači da sjećanje slabi, ali svakako znači da (polako, ali sigurno) izmiče autentičnosti.
Ima tih nekih trenutaka koji su kod nas neminovni
Ali, koga briga ako pamtimo, kako bi rekla Gabi, ‘samo sretne dane’? A, nije to lako. Zaista nije; ni dane, ni sate, ni trenutke, kad postoji toliko velik spektar trenutaka koji nam mogu pokvariti i sat i dan i sjećanje na njih.
Ne može biti nepravednije – kad se osjećate loše, dogodi li se na trenutak nešto dobro, lijepo, on neće preokrenuti situaciju. S druge strane, kad lijepu, ugodnu situaciju poremeti nešto ružno ili makar samo iritantno, onda se situacija lomi.
Dan u kojem je svijet napustio netko do koga vam je stalo neće popraviti kava skuhana baš po vašem guštu. S druge strane, ako se dok uživamo u ležaljci u ljetnom danu uz omiljenu pjesmu slučajno zalijemo istom tom sjajnom kavom, sve je pokvareno – dan ne ostaje u glavi kao ugodan, već kao dan kad je vruća kava sve pokvarila. Dobro, ne možda cijeli dan, ali trenutak sigurno.
Puno takvih ‘loših’ trenutaka bi se trebalo skupiti da bi dan bio pokvaren
Ima tih nekih trenutaka koji su kod nas neminovni. Primjerice, stojim na semaforu i ispred mene se provuče netko na motoru, jer to je njegovo/njeno pravo. Tako se uči u autoškoli kod nas, očito. Motorom se provući između svih automobila. I onda obavezno usporeno ići prvi u koloni. Na kraju nekako uspijem prestići motor, ali sljedeće zeleno svjetlo ne uspijevam uhvatiti. Ali, dok čekam opet na crvenom – eto opet njega/nje ispred po domaćem pravu.
Bacio bih u ropotarnicu povijesti dva pravila
Kad sam kod tih ljudi koji su ispred, volio bih da se u nas nekako udomaći pravilo (koje je vani pod normalno) da na pokretnim stepenicama ili pokretnim trakama na aerodromima i trgovačkim centrima ljudi koje žele stajati i polako se voziti stoje sa desne strane, a lijeva ostane prohodna za one koji žele normalno koračati i nemaju volje satima ići na drugi kat. Kao lijeva traka na auto putu. A često se ti mirni vozači po pokretnim stepenicama, ‘zavaljeni’ posred njih, znaju okrenuti iza sebe, otpuhnuti i pogledom reći: ‘Bože, koliko ovo traje…’ Uzvratim im kimanjem glave i suosjećajnim pogledom: ‘Kad bi barem postojao brži način…’ Isto tako uzvratim ljudima koji ne izlaze na izbore, a žale se na vlast.
Ipak, s osobitim bih zadovoljstvom bacio u ropotarnicu povijesti jedno pravilo bontona koje je usvojeno i preko mjere. Pravilo da se zaželi dobar tek nekome tko jede. Svi kao da se bacaju i ruše oko mene da bi to izgovorili i to baš u trenutku kada stavim zalogaj u usta. I onda se moram pogledom ispričati što ne odgovaram odmah, dajem rukom znak da ću ubrzo, žvačem što brže te progutam neprožvakan i vruć prvi zalogaj, obrišem usta i s osmijehom kažem: ‘Hvala!’. Priznajem – u sebi tog trenutka istodobno psujem.
Kada kihnem u društvu, nadam se da neće uslijediti dva tri kihanja za redom. Osim što kihnem, iza svakog kihanja moram zahvaliti za svako: ‘Na zdravlje!’
Grintav sam, jesam. Ali, grintav sam u sebi i nije mi problem nakupiti ovakvih trenutaka. Kada otvaram lijek, osim što vjerojatno nije dobro da mi isti uopće treba, nikad još u svome životu nisam uspio otvoriti kutijicu na stranu na kojoj nisu upute o lijeku. I otvorim na kraju i drugu stranu, samo da provjerim da nisu slučajno sa obje strane. Ne, nisu. Samo je velika vjerojatnost da ćete otvoriti sa strane na kojoj jesu upute, a nikakva vjerojatnost da nećete.
Grintav sam, jesam. Ali, grintav sam u sebi i nije mi problem nakupiti ovakvih trenutaka
Nije to Murphyjev zakon, to su činjenice
To je tako. Isto kao što će u druženjima uz pjesmu uvijek biti najglasnija osoba koja nema sluha. I da, sjedit će baš do vas. Nije to Murphyjev zakon, to su činjenice.
Paul McCartney je jednom izjavio da ne voli slušati puno novih pjesama jer je popunio svoju muzičku memoriju. Sa svakom novom, zaboravio bi neku stariju zapamćenu melodiju. Čitao sam nedavno da je jedan istraživački tim došao do zaključka, bazirajući svoje istraživanje na voćnim muhama, da svaki put kada stvaramo novo sjećanje potencijalno brišemo neko staro. Tako se mozak drži u ravnoteži i sprječava se preopterećenje podatcima. Vjerujem da među tim voćnim muhama nije bilo vinskih mušica jer bi tad istraživanje vjerojatno pokazalo da su nam sva sjećanja sretna.
Ipak, i ja pamtim (uglavnom) samo sretne dane. Neću s Gabi zapjevati naglas, ne u društvu. Osoba bez sluha sjest će pored mene i zapjevati uglas sa mnom.
________________________________________________________________________
Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.