Kao bezosjećajno smeće. Tako nekako se osjećam kad je minuta šutnje. Je, grozno je i ne mogu si pomoći. No, problem ionako nije u meni – ‘problem’ je u drugima.
Kao i obično, nikad nisam ja kriv. Naime, kad se najavi minuta šutnje, većina ljudi naglo promijeni izraz lica i umjesto da on ostane neutralan, oni se trude izgledati vrlo ozbiljno i potreseno. Kad jednom krene tišina, to najčešće rezultira dubokim disanjem i moj je dojam da je većina na rubu – ne da se nasmije, dakako, ali da im se omakne neki zvuk, da ih sve svrbi i da im dolazi kihnuti.
Imam fobiju da ću se nasmijati u ozbiljnim i neprimjerenim situacijama
Minuta šutnje (koja nikad nije minuta) tako djeluje više kao velika partija ‘Ko pisne – govno stisne’. I prođe sve u redu, nekako se izdrži, nema neugode. Samo se ja osjetim tako kako sam rekao jer sam tu ‘minutu’ mantrao: ‘Ne gledaj druge, isključi se, brzo je gotovo.’
Imam tu fobiju da ću se nasmijati u ozbiljnim i neprimjerenim situacijama. Jednom sam se tako išao žalovati prijateljici koja je imala smrtni slučaj u obitelji. Iskoristio sam to što živi na 14. katu nebodera i u liftu sam se smijao na silu. Nije mi bilo do smijeha, ali bilo mi je do toga da me isti ne uhvati kod njih u stanu bez razloga, samo zato jer je neprimjeren. Izbacio sam to iz sebe, pokucao na vrata, otvorili su mi. Ozbiljna i sućutna lica kimnem u znak pozdrava. Pružam ruku, podižem pogled i iza lica crvenih očiju svoje prijateljice, na prozoru 14. kata vidim čovjeka koji lagano izranja. Prvo glava, ruka koja maše, druga ruka koja kuca na prozor, djelić sekunde i cijeli torzo. Bio je to čistač prozora na zgradu u onom svom visećem čudu. Moram ostati ozbiljan i izraziti saučešće, izdržati kratko pa se sakriti negdje. Naglas izgovaram samom sebi: ‘Ne mogu!’ Prijateljica, koja je u koroti, meni govori: ‘Možeš ti to. Nikome nije lako…’
U što smo se pretvorili kao narod?
Ti poneki trenuci u kojima se nasmijem prije nečeg ozbiljnog su bili baš to. Poneki. U zadnje vrijeme su se pretvorili u svakodnevicu. Svako jutro, prije nego otvorim vijesti na portalima, dobro se ismijem. To u što smo se pretvorili, čemu se divimo je tužno i ne bi bilo primjereno smijati se.
Pretvorili smo se u narod gdje mladići od 19 i 20 godina gurnu ženu pod tramvaj, koja je bila u društvu svog partnera, misleći da se radi o dvojici muškaraca, a sudac istrage ih pusti da se brane sa slobode jer ne postoji osnovana sumnja da ponove kazneno djelo. Država smo u kojoj alkoholizirani vozač, kojemu nije oduzeta vozačka kada je prijašnji put uhvaćen pri vožnji u alkoholiziranom stanju, usmrti osobu i Ustavni sud odbija podnesak obitelji stradalog, uz obrazloženje da nemaju pravo na tužbu, jer nisu direktno oštećeni smrću člana svoje obitelji. Država smo u kojoj se djevojčici od 2 godine, nakon što je smrtno stradala od posljedica zlostavljanja vlastitih roditelja, broje krvna zrnca javno.
Zašto smo toliko moralno iskrivljeni i apatični?
Novinari osobi koja divlja po cesti motornim vozilima i pritom se snima, tepaju imenom kultog filmskog junaka, očito zaboravljajući, ili nikad nisu ni znali, da je taj isti filmski junak izgubio cijelu obitelj zbog osoba koje su isto tako divljale po cesti. Toliko smo moralno iskrivljeni, apatični i ne bi me čudilo da se kojim slučajem kod nas dogodio slučaj od prije par godina, kada su na vidjelo izašla monstruozna (ne)djela Harveya Weinsteina, da bi ga ovdašnji mediji prozvali našim Casanovom.
Nedavno je snimljena reklama protiv govora mržnje. Dosta je portala to prenijelo. Dosta tih portala najveću zaradu ima od reklama koje se nalaze u komentarima članaka koji su (naj)veći katalizator govora mržnje.
Čitao sam članak baš na ovom portalu o umjetnici koja skuplja otpad i oslikava ga te stapa sa krajolikom u kojem je pronađen. Slobodno neka proviri malo u ovu lijepu našu, pronaći će jedan poveći ljudski kanvas koji neće moći oslikati za života.
Kao i obično, nikad nismo mi krivi.
_______________________________________________________________________
Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.