Sjedim s kolegicom na kavi, ima sina Z-ovca. Ne, sin joj nije neki sektaš, niti član benda. Ja ima 14 godina i da, dio je takozvane Z-generacije. “Ne smijem ti niti priznati koliko puta navečer pušim na balkonu i plačem prije spavanja. Očajna sam. Nemam pojma što da radim s njegovom školom. Nemam pojma jesam li prestroga ili preblaga. Nigdje se neće upisati ako osmi ne završi sa pet. A on toga uopće nije svjestan. Samo su mu igrice, YouTube i Twitch na pameti.
Plaćam instrukcije, zaključavam internet doma kad je u kazni, sve ne bih li ga natjerala da se više posveti gradivu iz škole. Kad mu objašnjavam da s lošim ocjenama sebi oduzima mogućnosti odabira budućnosti, on kaže da ja ne kužim da njegova generacija živi drugačije. Još mi citira neke influencere koji su odustali od škole i postali super popularni i uz to i bogati. Luda sam, izludit će me te njegove navike i pogledi na život“, ne gasi se kolegica.
Što je ispravno, a što nije?
Umorna je od stresa na poslu, umorna je od svojih očekivanja od same sebe i vječnog propitivanja je li zakazala kao roditelj, stišće li ga previše ili premalo. Vjerujem da je Jan možda malo ekstremniji primjer te nove generacije, no nažalost isto tako mi se čini da nove generacije često više naglašavaju svoja prava, no što su spremni preuzeti odgovornost za obveze koje društvo / sustav očekuje od njih. Vjerujem da se i mnogi roditelji pritom često uistinu zapitaju što je ispravno, a što nije u komunikaciji s njima te što u konačnici daje dugoročno dobre rezultate. A nije ni toj Z-generaciji jednostavno s nama starijima.
Što se tiče Z generacije, prema literaturi su to mladi ljudi, rođeni između 1995. godine i 2010. (plus/minus dvije godine). Osobno nisam fan “strogog” razgraničenja među ljudima prema godini rođenja. Neke navike koje su starijim pojedincima uobičajene, izgubile su se uslijed novih trendova života i svi smo i žrtve i dobitnici u tome. I često se pritom iz perspektive generacijskih razlika izgubimo u prijevodu.
Z-generacija je postavila svoja pravila
Ima li razlika između generacija? Naravno da ima jer nam je život 24/7 ispunjen različitim navikama konzumiranja medija, pa tako i različitim očekivanjima od života. No, svim je generacijama važno predstaviti se drugačijima od onih drugih – mlađih ili starijih. Dakle, prije su se ljudi nalazili, pričali, smijali, plakali, vikali uživo, a danas se druže virtualno te smiju, plaču, viču – emotikonima (među ostalim).
Z-generacija je postavila svoja pravila u svijetu emotikonima, u odnosu na one starije. Gen Zers kaže za CNN Business da je njegova generacija (Z) sklona koristiti sarkazam u komunikaciji, pa će tako u poruci nanizati hrpu pozitivnih emotikona, poput zvijezda, duga i vila, a zatim ih upariti s nečim negativnim. Ili, pita Zers – “Znate li što za mnoge iz generacije Z znači ovaj emotikon: 💀 ? Ili ovaj: 😭 ?
Emotikon 💀 je postao popularna zamjena za smijeh. To je vizualna verzija žargonske fraze “mrtav sam” ili “umirem”, što znači da je nešto baš smiješno. Ostale prihvatljive alternative su emotikon 😭 (službeno nazvan “Glasno plačljivo lice”), ili samo kratica “lol” (smijem se naglas) ili “lmao” (smijem se, pa, vjerojatno znate ostalo). Emotikon 😂 je za generaciju Z mrtav. Kažu da im je to cringe koristiti: to koristi mama.”
Gdje si bio 2007.?
Dok se njihovi roditelji i/ili rođaci možda šamaraju pitanjem – gdje si bio ’91., za generaciju Z je ključno pitanje – gdje si bio 2007.? Te je godine, točnije 29. lipnja prvi IPhone ugledao svjetlo dana. I to je to. O tome koliko je smartphone promijenio vizure naših pogleda na život ne treba gubiti riječi. Mladim generacijama, koji ne poznaju svijet bez mobitela, tableta i gadgeta, ta su pomagala neizostavna produžena ruka u pamćenju, zabavljanju, učenju.
Svajpaju na Tinderu (ili nekoj drugoj aplikaciji) osobe za dejtanje, stalkaju tuđe života na društvenim mrežama, lajkaju i šeraju tuđe navike koje ti neki drugi outaju pred očima pratitelja, uzori su im influenceri i youtuberi. Oni često drugačije formuliraju pojam autoriteta, kreiraju novu estetiku, a nije im ni strano na nastavi ili poslu otvoreno i izravno komunicirati svoje mentalno i/ili emocionalno stanje.
Struktura, ugoda, sigurnost i samoostvarenje
Njemački znanstvenih Christian Scholz prilično je temeljito proučavao navike učenja i potencijalne poslovne karakteristike Z generacije. Prema njemu, ključne teme oko kojih oni pletu paukove mreže svojih života su struktura, ugoda, sigurnost i samoostvarenje.
Što to znači? Z-ovci i Z-ovke odrastaju u okviru pandemijske krize koja im je zorno (ne samo virtualno) pokazala kako sve što smatramo normalnim može preko noći može postati nenormalnim. Do jednog su trenutka smjeli poljubiti baku i djeda, a onda se odjednom sve zaokrenulo i taj je poljubac mogao postati koban. Pa ih nisu smjeli posjetiti mjesecima. I tako bismo mogli redom nabrajati. Za njih je koncept sigurnosti poprimio tako naličje antipoda, s jedne strane im je potrebna sigurnost, s druge strane, u formativnim su godinama naučili da ništa nije sigurno.
Scholz smatra da im je zato potrebna čvrsta struktura i plan, kako bi imali osjećaj barem donekle kontrole nad životom. Ugoda i samorealizacija su bitni svim generacijama, no Z-ovci su naviknuli da im je sve dostupno kada oni to žele. Ne moraju čekati subotu kako bi pogledali film koji ih zanima, mogu ga gledati kad oni to odrede – na mobitelu. Naviknuli su na like button na mrežama, pa onda i očekuju feedback što prije, posebno ako će biti podržavajući. Jer to donosi ugodu, ali i potencijalnu potvrdu da su na dobrom putu. I tako niz drugih stvari.
Mama s početka teksta možda neće odahnuti ako se više uputi u mindset novih generacija, no možda će bolje razumjeti svog sina i onda pronaći neke strategije kako usmjeravati njegove navike. No, što se tiče mladih generacija, meni se čini da su oni puni potencijala koji uistinu može postati ključno oruđe u kreiranju neke humanije i suosjećajnije pozornice života. Posebno ako lajkamo i prihvatimo njihove dobre navike, a one lošije nekako usmjerimo na dobro za sve. Makar i u metaverzumu.