Subota, 23 ožujka, 2024

Mixer jednog imidža: Peggy Guggenheim: Drskost i egoizam snažne žene

Je li ona bila samo žena koja je znala što želi, a moglo joj je biti ili je ipak bila nešto više - žena koja je znala i što želi i kako doći do toga?

„Kao i svakog ljeta, uz ovu kultnu sliku Peggy Guggenheim želimo vam sretne praznike!“,  poručuje Peggy Guggenheim Collection iz Venecije o tome kako usporavaju s objavama na mrežama, iako muzej radi uobičajenim tempom. Na objavu i fotografiju naletjela sam slučajno, na na FB zidu Žane Poliakov. Klišeizirano, ali odmah sam htjela ispod fotografije/objave napisati citat Coco Chanel – “Ljepota nastupa onog trenutka kad odlučiš biti svoja.” Jer to je prvo što mi je palo na pamet gledajući fotku na kojoj Peggy Guggenheim super sređena odmara na ležaljci za sunčanje, uz Veliki kanal negdje u Veneciji. Slika za naslovnicu kao poruka – ovoj ženi je baš dobro i briga ju za sve.



 

No nisam odgovorila na post, nego sam uzela mobitel i krenula istraživati – o Peggy Guggenheim, nasljednici jedne od najbogatijih obitelji 19. stoljeća i nećakinji Solomona R. Guggenheima, koji je zaslužan za osnivanje vodeće svjetske zaklade za očuvanje i istraživanje moderne umjetnosti koja je u pozadini niza muzeja pod nazivom Guggenheim.

Ali, tko je ona u svojoj osnovi bila?

Zvali su ju – “L’ultima dogaressa” – posljedna duždica. Titula dužda se inače koristila za vladara Republike Venecije, a Peggy je imala takav utjecaj na umjetničku scenu Venecije, da se i danas koristi taj pojam kao metafora za nju. Ukratko, život joj je bio ispunjen avanturama i strastima – kako tjelesnim (muškarci) tako i duhovnim (umjetnost). Amerikanka, novopečena bogatašica, neobrazovana, hirovita, narcisoidna – sve su to bile etikete koje su joj pripisivali zbog njenog nepoštivanja dogmi svog vremena. Vjerujem da ih je užasno živcirala jer je odabrala put koji je bio njezin, no ne i nužno prihvatljiv u vremenu i okolini u kojoj je živjela.

Rođena u New Yorku, 20-ih godina 20. stoljeća preselila je u Pariz. Društvo pariških umjetničkih elita postalo je njezina svakodnevica. Marcel Duchamp, pisac Laurence Vail (s njim je bila u braku), pa John Ferrar Holmes (i s njim je bila u braku) pa Dougles Garman. Bio je tu i Max Ernest (isto i suprug), Samuel Beckett, John Cage i mnogi drugi. Pikantni detalji ne stanu u tekst, no nisu nezanimljivi ako se nekome gugla. Za okruženje, ona je bila kontroverzna ličnost koja je muškarce koristila poput objekata – za svoje vlastito uživanje. Pričalo se po kuloarskim krugovima da ih tretira kao umjetnine, sakuplja ih, traju dok traje nadahnuće, a potom završe u spremištu doživljaja. Ovisna o avangardi, nadrealizmu, apstraktnim ekspresionistima, ta je žena zapravo najviše bila ovisna o samoj sebi. A tračevi i osuda javnosti su neizbježni za svaku ženu koja je neposlušna i izaziva dogme svog vremena.

Zanimljive priče

Što se umjetnosti tiče, prije Venecije, otvorila je galeriju u Londonu (Guggenheim Jeune, 1938.) i New Yorku (Art of This Century). U jeku Drugog svjetskog rata, kupovala je slike velikih umjetnika poput Picassa, Miróa i Dalíja. Galerija u New Yorku  poslužila je i kao platforma za mlade umjetnike te mjesto prve izložbe mladih umjetnica. I onda – Venecija. U Veneciji je 1951. godine otvorila muzej Palazzo Venier dei Leoni.

Tamo je slavila, voljela i opirala se tuđim pravilima. Kruži priča kako je tako na ulaznim stepenicama postavila skulpturu Marina Marinija, prikaz jahača s raširenim rukama i penisom koji je bio prilično vidljiv. Ali, pri posjeti Kardinala, taj bi penis odvila te ga sakrila u ladici u kući. Što je navodno ona sama pričala kasnije. Bila to istina ili ne, dovoljno je ludo, ali i mudro da mi djeluje vjerodostojno.

Uvijek je radila ono što želi

U konačnici, Peggy je i život i bogatstvo posvetila onome što voli, odnosno “uvijek radeći baš ono što želi“. Život i bogatstvo je posvetila prikupljanju umjetničkih djela, sakupila je kolekciju koja je danas izložena u Palazzo Venier dei Leoni, muzeju s početka teksta. Ako se nađete u Veneciji, tamo možete vidjeti neka djela Pabla Picassa, Salvadora Dalíja, Magrittea, Brancusija ili  Jacksona Pollocka. Kolekcija je možda manja od ostalih Guggenheimovih muzeja, no sama ova nosi i allure njezine životne priče, a to je priča žene koja je znala što želi, bilo da je riječ o umjetninama ili muškarcima.

Ili je barem mislila da zna. I nije se libila posegnuti za onim što želi, koji god bio povod ili uzrok njezinim željama. Dakle, išla je svojim putem, bez obzira na razne izazove na tom putu. Uz umjetničku kolekciju te priču o ljubovanjima, iza sebe je ostavila priču o suočavanju sa željama, neustrašivosti, djelovanju i egoizmu.

 

I na kraju se zapravo pitam –  Koliko je drskosti i egoizma nužno za uživanje u životu? I je li ona bila samo žena koja je znala što želi, a moglo joj je biti ili je ipak bila nešto više – žena koja je znala i što želi i kako doći do toga? Ne znam, meni je fascinantna i zanimljiva. I ono što sam naučila jest da kod ljudi koji pomiču granice nemajuopcije kopirati tuđe primjere. Njihov način življenja je toliko utkan u njih, da drugačije opcije ni ne postoje. Oni/e lome barijere i krče putove za nas koji dolazimo nakon. A kada i ako nas uhvati “nemoć“, njihove priče su tu da pogurnu naprijed. Barem je meni tako i zato jedva čekam posjetiti Veneciju i izložbu koja nosi okus drskosti, egoizma i životnog stava – “boli me briga za sve dušebrižnike“. 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime