Koga povijest na kraju pamti i gdje je nestala pravednost u tome, pitala sam prijatelja nakon što mi je ispričao priču o Watsonu i Cricku iz “Dvostruke izvojnice” (2000.). To je knjiga koja priča priču o nobelovcima koji su zaslužni za otkriće DNK iz 50-ih godina 20. stoljeća. Iako je tema knjige znanstvena, prepuna je emocija, intriga i skrivenih zakulisnih igara.
Slučajno smo došli do te teme, nakon što sam mu rekla kako ovaj tjedan pišem o Rosalind Franklin, znanstvenici koja je zapravo odigrala ključnu ulogu u toj priči o nobelovcima, a sve zasluge su na kraju pripale njezinim kolegama.
Rosalind nikada nije bila nominirana za Nobelovu nagradu, uz opravdanje da se nagrade ne dodjeljuju posthumano.
Tata je htio da bude socijalna radnica
Rosalind je sa 15 godina već znala da želi studirati kemiju, sa 18 godina je upisala studij kemije na Sveučilištu Cambridge. Otac je želio da postane socijalna radnica, a ne znanstvenica jer je u to vrijeme bilo izuzetno teško biti žena u znanosti. Rosalind je nakon studija dobila istraživačku stipendiju u laboratoriju Ronalda G.W. Norrisha, gdje je provela neko vrijeme te se potom zaposlila u Britanskoj udruzi za istraživanje korištenja ugljena (CURA).
Mixer jednog imidža: Mona Lisa – osmijeh koji vrijedi milijune, a skriva mračno doba za žene
Nakon tog je iskustva dobila posao istraživačice u laboratoriju Laboratoire Central des Services Chimiques de l’Etat. Tamo je usavršila vještine u rendgenskoj kristalografiji, proučavajući ugljen. To je znanje kasnije postalo ključan adut u daljnjoj karijeri.
Godine 1951. započela je raditi na londonskom King’s Collegeu, na kojem je radeći kao znanstvena suradnica počela proučavati strukturu DNK koristeći tehnike difrakcije rendgenskih zraka, zajedno s Mauriceom Wilkinsom, svojim asistentom. Između njih je od početka bila loša kemija, velikim dijelom zbog toga što se Wilkinson nije mogao pomiriti s činjenicom da mu je žena nadređena. U to se vrijeme žene, naime, nisu smatrale jednakovrijedne muškarcima u laboratoriju.
Otprilike su u isto vrijeme, James Watson i Francis Crick s početka ove priče proučavali strukturu DNK u laboratoriju Cavendish na Sveučilištu Cambridge. Wilkins, Rosalindin asistent, tijekom vremena zbližio se s Watsoom i Crickom, kojima je potom potajice pričao o njezinu radu. Čak im je, ako je vjerovati pričama, upravo on kriomice pokazao tzv. fotografiju 51 koju je ona napravila, a koja je pokazivala kristaliziranu DNK u čijem se središtu nazirala njezina spiralna struktura. Za izradu te slike Rosalind je bilo potrebno 100 sati rada, a za analizu godinu dana.
Svu su slavu i pozornost dobili muškarci
U konačnici, upravo je taj njezin rad usmjerio Watsona i Cricka u smjeru moduliranja DNK strukture u obliku dvočlane zavojnice. I sve ostalo je postalo povijest. Njih dvojica su 1953. godine svoju studiju o modelu DNK objavili u časopisu Nature, a 1962. godine su zbog toga otkrića dobili i Nobelovu nagradu.
Nakon King’s Collegea, Rosalind je zbog netrepeljivosti u radu s Wilkinsonom, karijeru nastavila na Birbeck Collegeu, na kojem je radila na analizi strukture RNA mozaičkog virusa duhana (TMV). Preminula je u 38. godini u travnju 1958. godine, četiri godine prije nego što su njezini bivši kolege dobili spomenutu Nobelovu nagradu. Iako je ona zapravo velikim dijelom bila zaslužna za to otkriće, svu su slavu i pozornost dobili James Watson, Francis Crick i Maurice Wilkins.
Mixer jednog imidža: Marija Terezija – vladarica okolnostima
James Watson je kasnije napisao knjigu “Dvostruka zavojnica” (2020.) u kojoj je opisao Rosalind kao “ratobornu, emocionalnu i nesposobnu interpretirati vlastite podatke“. U knjizi ju je zvao Rossie, kako je nisu zvali niti njezini prijatelji. Kritizirao je njezin modni ukus i frizuru, sve ne bi li unizio njezin portret u javnosti. Ipak je ona u konačnici u njegovim očima bila drugotna, neovisno o tome što je upravo zbog njezina rada on zapravo postao nobelovac.
U to je vrijeme, naime, bilo lako nalijepiti metu na čelo žene, seksistički je prikazati te uniziti njezinu vjerodostojnost. Doduše, nije da danas ne svjedočimo raznim primjerima unižavanja drugih, samo zato jer ih netko smatra drugotnim. Obitelj Rosalinde Franklin je bila toliko povrijeđena njezinim prikazom u Watsonovoj knjizi da je majka htjela da je svijet potpuno zaboravi, a ne da je se sjeća kao osobe koju je Watson lažno prikazao. Sestra je smatrala da upravo ta knjiga treba poslužiti mladim znanstvenicama kao upozorenje o tome što su sve muški kolege spremni napraviti kako bi se uz otkriće upisalo njihovo ime.
Rezultati kao trajni pečati životnog putovanja
Koliko god njezina priča bila teška i nepravedna, ona je dokaz da nikada ne treba odustati od puta kojim naumimo ići. Uvijek su me inspirirali ljudi koji su se usudili izložiti i bespogovorno založiti za ideje koje su nosili u sebi. Možda zato često tražim inspiraciju u ljudima iz prošlosti jer je njihova priča završena, a rezultati su ostali kao trajni pečati njihova putovanja.
Zahvaljujući Franklin, njezinim suradnicima i nasljednicima, današnji znanstvenici mogu koristiti alate kao što su sekvenciranje DNK i rendgenska kristalografija za istraživanje virusa kao što je SARS-CoV-2. U vrijeme današnjih brutalnih podjela među ljudima i milijuna wanna-be–znalaca o cjepivima, virusima i inim, vrijeme je odati priznanje legendarnoj ženi koja je svojim nevjerojatnim umom dala značajan doprinos proučavanju molekularne strukture DNK, ugljena, grafita i virusa.
Povrh svega, vrijeme je da dopustimo znanosti da služi svojoj ulozi potpornog stupa u društvu, jer nas samo znanost i ljudi koji u potpunosti posvećuju svoj život znanstvenom i stručnom radu mogu izvesti iz ove pandemijske magle i rata dezinformacijama.