“Prvo smo ga 10 godina sanjali, pa otkupljivali zemlju i kuće od ženine obitelji, pa neko dulje vrijeme projektirali i onda dvije godine gradili” – kaže Kristijan Nenadić, sa suprugom Ozanom vlasnik luksuznog imanja Jerini koje se se prostire na čak 2.300m² zemljišta u Bajčiću na otoku Krku. Ovo od grada Krka samo 6 kilometara udaljeno imanje, premda nesumnjivo impozantno, osvaja ponajprije simpatičnošću, očarava prirodom i privlačno je jer daje naslutiti da se ovdje lijepo živi. Nema tu monumentalnosti, grandioznosti i pompoznosti tako česte kod novih vila jer je uz sva moderna rješenja i komfor, posebna pažnja posvećena – intimi. Kako posjetitelja, tako i svakog ukućana ili njihovog gosta. Meni je tamo, nemam boljeg izraza, naprosto – predivno. Mjesto je stvoreno za uživanje i kolumnu imena Dolce vita!
Imanje sačinjavaju dvije kamene vile s preko 420m², ali samo četiri spavaće sobe, no ne nedostaje najrazličitijih sadržaja: od konobe, vinoteke, vanjske kuhinje s terasom do wellnessa, fitnessa, sunčališta i bazena. Mnogo toga su Nenadići zamislili sami, ali ipak je projekt autorski rad splitske arhitektice Branke Juras. Od 2019. imanje se iznajmljuje, ali, kako kažu vlasnici, zbog Covida tajming nije mogao biti lošiji. Srećom, ubrzo nakon smirivanja situacije, imanje je itekako traženo pa sam i sama jedva dobila priliku da ga detaljno obiđem.
Spoj modernog i tradicije
“Kad je dovršena, u doba korone, imali smo priliku pa smo se na nekoliko mjeseci preselili u veću od dviju kuća (manja je nekad bila štala pa je od milja i dalje tako zovu), da uvidimo što eventualno valja popraviti. Jer kuću možeš “osjetiti” tek kad u njoj živiš, kad boraviš u njoj i shvatiš kako “diše”” – kaže Kristijan – “Htjeli smo da ovdje sve bude onako kako bismo mi željeli da bude negdje gdje dođemo na odmor, a Kristijan je i vrlo detaljan, temeljit pa i opsesivan što se detalja tiče. Na dvije je godine djelomice “izašao” iz svoje tvrtke i u potpunosti se posvetio gradnji kuće jer je želio biti uključen u baš svaki detalj.
Sve je građeno s iznimnim poštovanjem prema obitelji i nasljeđu jer je ovdje preko dvjesto godina živjela moja obitelj, zvana Jerini, premda je pravo prezime Linardić. Nastojali smo posložiti povijest, pa čak i neke tradicionalne vrijednosti u moderno, udobno, luksuzno… Usudila bih se reći da smo udahnuli novi život temeljima koje su pripremili naši stari” – kaže Ozana. – Moja je “boleština” da sve mora biti “ko po špagu” “u nulu” – sa smijehom pridonese Kristijan pa kaže kako nipošto nije želio da kuća slučajno “škripi”.
Sve je napravljeno od prirodnih materijala
Tako je iznad nosivih greda u konobi betonska ploča, pa kad netko hoda u sobi koja je iznad, nema ni traga neželjenim zvukovima. Suhozide radili lokalni majstori, kamenje u vrtu je kupljeno od ljudi u selu koji su rušili i obnavljali svoje kuće, a moralo je biti sasvim određene boje, i uklapali ga u novo. Ili “novo”. Sve je u kućama, a manja je moja osobna “ljubimica”, napravljeno je od solidnih, prirodnih materijala; čvrsto i organsko, izvorno i autohtono. Vidi se da su vlasnici zaljubljeni u svaki detalj doma, osobito “Glavne” kuće, jer to i jest doma, rodna kuća Ozaninog oca.
Izvorno, seosko imanje sastojalo se od obiteljske kuće (danas “Glavna” kuća, luksuzna kamena vila za odmor 4-6 osoba sa svojim pripadajućim sadržajima: wellness, fitness te bazen sa sunčalištem čini wellness oazu imanja), štale za čuvanje krupne stoke (danas kamena vila, od milja mala kuća ili “Štala”), štale za čuvanje sitne stoke (danas od pogleda potpuno zaklonjeno sunčalište gdje možete biti i goli), svinjca ili, lokalno, prašćara (danas je to praonica) te guvna (prostor okruglog oblika popločen kamenim pločama i obzidan kamenom obujma oko 5 metara).
Ima mjesta za mnogobrojne obiteljske prijatelje
Guvno je nekad ponajprije služilo za vršenje žita, pšenice, zobi i ječma, da se dobije čisto zrno za mljevenje – pa kruh. No, imalo je još nekoliko namjena: kad se nije vršilo žito, bio je to prostor gdje bi se poslije ručka, nedjeljom i blagdanima, okupljala obitelj i mještani. Danas se veća okupljanja obitelji s prijateljima događaju u vrijeme kad kuće nisu iznajmljene – dakle od listopada do Uskrsa, (izvan “sezone”) – zbivaju u prostranoj konobi koja je skrivena “ispod volte”, na mjestu nekadašnjeg vinskog podruma. U ovoj izuzetno ugodnoj prostoriji s velikim kaminom, ognjištem kuhaju s prijateljima, a inspiraciju za svoje gurmanske dosege skupljaju po cijelom svijetu, jasno, spremaju se lokalna i autohtona jela od domaćih namirnica, kao gulaši s makarunima, razne pašte, rižoti, peku se ribe…
Za golemim stolom ima mjesta za sve mnogobrojne obiteljske prijatelje, baš kao i za veća društva gostiju koji iznajme kuću. Na velikom ekranu se gledaju najčešće utakmice i filmovi. U kućama je svugdje ugrađeno podno grijanje, namještaj su po mjeri radili lokalni majstori, a ostatak je od punog drva, dizajnerski, iz poznate kuće “Prostoria”. U “Glavnoj kući” svojevrsni kružni je tok kretanja, pomalo poput labirinta, a opet ipak sasvim logičan i prirodan. Iz nje, ako baš nećeš, ne moraš ni izlaziti.
Tu je, osim relaks zone bazena i jacuzzija, u nekadašnjoj cisterni uklopljen mali vinski podrum. Danas su vina isključivo etikete “Šipun”, vrbničkog vinara Dobrinčića, a vino na ovom imanju zaslužuje posebno mjesto i malu pričicu. Jer obitelj nadimkom Jerini nekad je bila poznata po tome što je imala puno vina! I to je nasljeđe koje treba dostojno valorizirati.
Miris mediteranskog bilja
Ako vam se ipak izlazi (a trebali biste) iz divne konobe, ovdje su vrtovi u kojima se nekad uzgajalo povrće, a danas pretvoreni u vrtove s mediteranskim biljkama prepune kamenih puteva i klupica za druženje i odmor. Ovdje sve miriše na kadulju, smilje, lavandu i ružmarin, pa nepogrešivo znate da ste na Krku; a tu su i smokve i masline. “Pravi mali botanički raj, najponosnija sam na njega. Osmislila ga je, u suradnji s nama, ugledna krajobrazna arhitektica Dobrila Kraljić. Tek sada, nakon nekoliko godina, do izražaja dolazi sva njegova raskoš – kaže Ozana i dodaje: “Domaća zemlja, kamen i biljke zajedno pričaju priču o otoku Krku, o mirisima i nježnim dodirima njegove prirode… i sve su to naši korijeni spojeni onako kako smo najbolje znali u zajedništvo ljepota mirisa, dodira i boja…”
Premda iznajmljivanje imanja sasvim sigurno donosi zaradu, obitelj kaže da za njih veliku investiciju neće tako brzo vratiti. No, ne brinu se, kažu, jer u kući kad god nije iznajmljena, istinski uživaju. A kad neće više oni, tu su djeca: sada desetogodišnji Jakov i devetnaestogodišnja Lara. Tradicija se nastavlja i opet će to biti, dolce vita.