Reći da volim Italiju bio bi “understatement”. Obožavam je. Kao mala sam ljeta provodila u Istri i zarana naučila tamošnji talijanski, koji mi je, premda nije književni, pomogao kod kasnijeg učenja, jer mi je melodija zauvijek ušla u uho. Mama mi je bila profesorica jezika pa je jedan od njih vježbala i sa mnom. Talijanski, naravno. U gimnaziji mi je drugi strani jezik bio njemački, ali sam zato učila talijanski u školi stranih jezika a onda se zaputila i u Periugiu, u predivnu Umbriju. Moji su me jedva pustili, naravno, bilo mi je tek 18.
Tako sam tamo jedno krasno ljeto provela uživajući i povremeno posjećujući predavanja na Universita per stranieri. Kasnije sam dobila i stipendiju za Societa Dante Allighieri za tri nezaboravna tjedna u Veneciji. Nakon diplome na fakultetu, s prijateljicom sam vlakom putovala od Verone preko Firence sve do Rima, zaljubljujući se putem u gradove, sela i mladiće…Te ljubavi nisu uvijek bile sretne, ali je ljubav prema Italiji i svemu talijanskom – od jela do pića; od povijesti do vina; od dizajna do ležernosti – samo rasla.
Sasvim poseban posjet Italiji
Naravno, nakon tih mladenačkih dana, Italiji sam se u raznim prilikama vraćala još mnogo puta. U Trst. U šoping i na ručak. U predivnu Bolognu, poslom. U Toscanu, na uživanje. U Milano, poslom. No, posljednje, nedavno, moj drugi posjet Pijemontu, premda kratko putovanje, bio je sasvim poseban. Pijemont bi prevedeno bilo otprilike podnožje planine jer Alpe ovdje stvaraju prepoznatljivu kulisu regije pod čijim oblacima rastu i dozrijevaju neka od najboljih i najdugovječnijih vina svijeta, poput Barola. Možda zato što je uvijek ono zadnje što doživite –najljepše – ili zbog toga što je putovanje bilo izravno vezano uz moju ljubav prema vinu, ali uistinu je bilo nezaboravno.
Naravno, vino je većinom pratnja hrani, a ona je upravo u ovoj regiji među najboljima, ako ne i najbolja u Italiji. Ovdje je začet i pokret Slow Food i to 1986., u doba kad su svi globalno počeli strahovito nekamo žuriti, pa je svuda cvao fast food. A onda se Slow Food pokret iz Pijemonta proširio po cijelom svijetu. Njegov osnivač Carlo Petrini vjeruje da svatko na svijetu ima pravo na dobru, čistu i iskrenu hranu proizvedenu na načelima “fair tradea”. Da Talijani hrani pristupaju jako ozbiljno, dokaz je i to da se danas, upravo ovdje, u mjestu Pollenzo nedaleko Torina, Slow Food može studirati na Universita delle Scienze gastronomiche (University of Gastronomic Sciences). Namirnice kojima se Pijemont opravdano ponosi su tartufi, divljač, lješnjaci, a tamošnja kuhinja objedinjuje najbolje od dvije najjače svjetske eno-gastro velesile Italije i Francuske, između kojih se i ugnijezdio.
Ukusna kombinacija koje je izišla iz raja
Jedan od specijaliteta svakako je vitrello tonato, teletina s tunjevinom koja iako naizgled nije dobar spoj, zapravo jest kombinacija koja je iz raja izašla. Tu se mnogo jede i foi gras – vjerojatno zbog blizine Francuske, kao i crni kelj. Također, baš se ovdje proizvodi i polovina ukupne talijanske proizvodnje riže, pa su rižoti među najfinijima na svijetu. No, vratimo se mi nektaru – tj- vinu. Sredinom 19.stoljeća, grof Camillio Cavour iz kraljevske dinastije Savoja, u Pijemont je doveo stručnjake iz Francuske da rade na razvoju vinarstva u regiji pa se Pijemont diči s najviše DOCG-a u cijeloj Italiji i preko 50 apelacija.
Najpoznatija sorta je nebbiolo, koja ime zahvaljuje poznatim pijemontskim maglama, a vina od te sorte su barbaresco i barolo. Na mojem se putovanju doista sve poklopilo: organizator “Croatia by the Glass”/”Hrvatska na čašu” bio je besprijekoran, a društvo odlično. Gost nam je bila vinarija Benvenuti koja je vinsko putovanje osvojila kao prvu nagradu u tradicionalnom natjecanju za vino godine koje organizira udruga WOW/Žene i vino, dok se ostatak ekipe upoznao tek na putu. A svi su bili opušteni, veseli i homogeni. Premda Pijemont inače odlikuju duge jeseni kad je česta upravo ta gusta magla pa i snijeg, nas je “netko gore” pomazio i priuštio nam divno, sunčano i ne previše hladno vrijeme.
Brojna poznata vina
Nakon malo manje od 5 sati vožnje od Zagreba, stigli smo u prekrasni gradić Soave, nedaleko Verone, najpoznatiji po impresivnoj utvrdi iz 15.stoljeća, gdje smo ručali u preslatkom restoranu “Il Drago”, koji se, premda nevelik, može pohvaliti lokalnim specijalitetima i fantastičnom vinskom kartom. Mi smo hranu kombinirali s odličnim Soaveom Gini Salvarenza Contrada. Soave je i pokrajina i gradić u regiji Veneto, najvećoj vinskoj regiji Italije, koja je, osim po Proseccu poznata po bijelim vinima s prvih cruova Italije u Soaveu i fantastičnim crnim vinima Valpolicelle. Naravno, i po istoimenom vinu od koje se najvećim dijelom dobiva od lokalne sorte Garganega.
Uz vina Gini, Anselmi i Suavia vjerojatno najpoznatiji proizvođač u regiji je vinarija Pieropan. Njen vlasnik Andrea, predstavnik 4. generacije obitelji što se vinskog biznisa tiče, poveo nas je na turu pod nazivom Timeless wines (Bezvremena vina). Prošli smo kroz impresivnu novu vinariju koja je arhitektonsko remek djelo; kroz dijelove proizvodnje i podruma, a potom kušali ukupno 9 etiketa njihovih ponajboljih vina. Zapravo su to bile vertikale (različita godišta) triju etiketa s najboljih položaja, vinograda La Morra i Calvarino. Navečer smo stigli u Pijemont i večerali jela obilno “začinjena” tartufima, u restiranu “Mongaletto” gdje nas se dojmio rosé Anfora Il Nini, 2022. iz pijemontske pod-regije Langhe. Nakon odmora u slatkom agriturizmu u blizini Albe, idućeg dana je na rasporedu bio obilazak dviju vinarija, od kojih prva, Abbona (Langhe), na najbolji način spaja tradiciju i rustikalnost s modernim vinarstvom.
Bilo nam je dodatno drago kad smo shvatili da će obilazak ove kultne vinarije voditi simpatična Eleonora čija majka je porijeklom iz Hercegovine, pa je s nama razgovarala hrvatski. Razveselili se mi njoj, a i ona nama. “Preko veze” smo tako na kušanju, koje je ionako bilo bogato, dobili i par dodatnih etiketa. Osim nekoliko brutalnih Barola iz različitih berbi, najviše ćemo pamtiti izvanredno vino Cinerino, od sorte Viognier, odležavano u hrastu. Na samom kraju ture, pridružio nam se i sam veliki vinar Marziano Abbona, visok i naočit gospodin u godinama koji nas je sve šarmirao i oduševio spontanošću. Jedan od vrhunaca ne samo dana, nego cijelog putovanja, bio je ručak u restoranu Bovio. Pravi spektakl! Od lokacije s pogledom na gotovo cijelu regiju i vinograde, preko izvrsnih domaćih jela pa sve do vinske karte debljine Biblije, koju bih čitala i danas, da sam je naumila proučiti. Kolačići i panettone na kraju ručka su se topili u ustima uz kavu.
100 najboljih vina na svijetu
Nakon svega, vinarija Fontanafredda, najveća je i najpoznatija vinarija Pijemonta koju je osnovao prvi talijanski kralj Vittorio Emanuele II još 1858. Iako bi se uz proizvodnju od 8 milijuna litara vina godišnje mogla povesti rasprava o kvaliteti i posumnjati na “industriju”, ipak je sve što smo kušali bilo izvrsno. Uostalom, njihova su vina uvrštena u 100 najboljih na svijetu, a vinogradi im se ubrajaju u UNESCO-vu svjetsku baštinu i zaštićene lokalitete. Risorgimento (preporod) je krenuo upravo iz Pijemonta i lokalna vladajuća dinastija Savoja zavladala je cijelom Italijom pa je jedno vrijeme Torino bio glavni grad Italije (prije Firence i na kraju, kao i sada, Rima). Boja torinske zastave i grba azzurro je i danas nacionalna boja Italije i, naravno, boja njihove nogometne reprezentacije, legendarnih Azzurra.
Taj elegantni grad, četvrti po veličini u Italiji, svojevrsni je manji pandan Parizu, kako mu tepaju zbog hedonističkog načina života, bogate kulture te jake industrijske baštine, središte je talijanske industrije, ali i kulture kave i slastičarstva. Sjaju torinskog “la dolce vita” pridonosi i bogata tradicija Aperitiva, gdje se uz sitne zalogaje uživa uz koktele s amarima i vermutima, Mi smo uživali u ručku “al fresco”, na divnom suncu – u bistrou Farmacia del Cambio, koji je bistro dio vrhunskog istoimenog restorana, zagrijani koktelom Negroni i Franciacortama koje su uslijedile. Torino je grad vermuta i kulture aperitiva, vrhunski razvijene i njegovane kulture stola, u kojem su izmišljeni i espresso i grisini, kao i slavni sendviči tramezzini. Nakon ručka posjetili smo još jedan mali bistro, dom vrhunskih vermuta Mulassano. Podjednako je slavan i Caffè Al Bicerin.
Izgovara se kao kod nas u Dalmaciji, bićerin, ali znači nešto drugo: tj. desertno piće koje se ovdje pojavilo još u 18. Stoljeću, ukusna slastica s miljekom, čokoladom, vrhnjem, šlagom, ponekad kakaom i – kavom. Servira se u čaši s metalnim držačem a o njemu su pisali i Umberto Eco i Alexander Dumas. Nismo stigli do toga, pa kušanje i posjet ostavljamo za idući posjet.
Posebnost Torina
Uz sve delikatese u kojima smo uživali, valja spomenuti i nešto sasvim drugo i drukčije, po čemu je Torino također poznat, a to je slavni Muzej automobila prepun oldtimera koji oduzimaju dah, uzbudljivih automobila koji su obilježili ne samo talijansku nego i svjetsku auto-industriju. Za sve koji vole dobar dizajn, divan način života, hranu i vina (a tko ne voli?), Pijemont je obavezna destinacija!
Nevjerojatni krajolici prepuni vinograda gdje je kultura pijenja vina uočljiva na svakom koraku. Zapravo, ne znam jesmo li negdje vidjeli da netko pije pivo, sok ili sodu – u svih pet restorana koje smo posjetili. Cijene jesu malo višlje, pogotovo ako se zaigrate s tartufima i uistinu vrhunskim vinima, ali za sve one koji imaju iskustva sa cijenama na hrvatskoj obali tijekom sezone, ovo i nije bio neki cjenovni šok. Dapače, u jednom restoranu bocu Gaje Promis 2017 platili smo 42 Eura. Probajte izguglati koliko ta boca košta u Hrvatskoj.
Dolce vita? E, to je to!