“Na semaforu piše CRO jedan – ITA nula”, ili “Svaka je lijepa, ali najljepša je Lijepa naša”, rečenice su to koje pamtimo iz repertoara legendarnog komentatora Bože Sušeca s utakmice SP–a iz Japana i Južne Koreje daleke 2002. godine.
“Uživajte, gledajte, plačite, skačite”, četiri su imperativa kojima nam se u kolektivno sjećanje zacementirao Mićo Dušanović dok je Goran Ivanišević ležao na wimbledonskoj travi i letio prema loži gdje su ga – tog najljepšeg sportskog ponedjeljka – čekali trener, otac Srđan i ostatak obitelji.
Komentatori koji su poštovali gledatelje
Priznajem, sad se naježim kad se toga sjetim. Kako i ne bi kad je cijenjeni kolega proživio svaki trenutak epskog meča, želio tu pobjedu i više od nas, jer je s Goranom proživljavao i bolne poraze. Bili su to komentatori od kojih se učilo, kojima se u domovima veselilo ponekad čak i više nego samom meču kojeg će komentirati. Važnije, pak, od toga je da su to ljudi koji nisu razmišljali samo o vlastitom profesionalnom putu, nego su kročeći njime razmišljali i o nama u čije domove ulaze. Poštovali su nas. Osjećali smo to u svakom trenutku.
Nenametljivo iznošenje informacija, reagiranje u pravom trenutku, poneki verbalni geg i ono najvažnije – proživljavanje viđenog u realnom vremenu, ono je što ih je krasilo. Bili su svjesni da stvaraju povijest uspjeha nacije u svom segmentu djelovanja
Sjajni uspjesi hrvatskih sportaša u Tokiju rasplamsavaju sreću i istodobno bude sjetu. Za vremenima komentatora koji će dostojno popratiti uspjeh pojedinaca ili kolektiva.
Prateći kninsku kraljicu Mateu Jelić na putu do zlata u taekwondou poželio sam da se vrati doba nijemog filma, jer od komentatora Edina Mahmuljina ne doznasmo ništa više no što bismo mogli naći na wikipediji. Jelić kuje zlatnu olimpijsku medalju, a Mahmuljin to prati bez imalo adekvatnih emocija većih od – ‘Bravo za našu, dobila je sad dva boda’. Tu informaciju, nije zanemarivo, vidimo na ekranu.
I nije problem samo u tome da Mahmuljin neće nikad poderati glasnice u korist njegovog veličastva sporta, nego je problem u tome da nije svjestan značaja događaja na kojem je uime svih nas ili mu ne znači koliko nama.
Sve je to dopustivo, ali je uistinu nedopustivo da netko takvog kalibra može proći filtere javne televizije i dospjeti na Olimpijadu modernih sportova. Onu starih u Brođancima jamačno prošao ne bi
Već smo na ovom mjestu kukali da je HRT u smjeni generacija sportskih komentatora, ali da će biti ovako bolno u bitnom trenutku nismo ni zamišljali.
Izuzetak Zrinke Grancarić i Marka Šapita
I onda s tatamija odemo na vodu i doživimo otrežnjenje. Zrinka Grancarić komentira jedrenje, sport o kojem nitko od nas ne zna više od nje i svima nam održi malu akademiju sporta koji joj rola venama. Pritom ima sve ono što su imali oficiri i džentlmeni s početka priče – informaciju, reakciju i geg. I kad krenete ushićenje slušanja objašnjavati time da je jedrenje važan dio Zrinkina života i da je i zato sve tako kako je, raspored ju pošalje na streljaštvo i vi u prvim minutama shvatite da se jednostavno radi o – talentu. I osjećaju odgovornosti prema nama.
Poželio bih da komentira sve, može i u duetu s Markom Šapitom koji je odmjeren, zanimljiv i profesionalan.
A dok vi čitate ovaj tekst, već pratimo povijesno olimpijsko finale muških teniskih parova. S prstom na tipki mute. Jer je grande Mićo u mirovini, a smjena generacija boli
Fotografija: Renato Branđolica/HRT
________________________________________________________________________
Saša Drinić je televizijski i radijski novinar koji kad ne radi sluša, gleda, zapaža, kritizira i hvali. Mixer će dio njegovih zapažanja oteti zaboravu kroz tjednu kolumnu posvećenu medijima.