Aktualni trenutak radija je pitanje slušamo li ga samo zbog manje-više iste glazbe i (zlo)rabljenja etera u svrhe sadržaja koji je na razini osnovnoškolske radijske emisije na granici emitiranja ili, pak, zbog punokrvnih aktualnih informacija i analiza koje omeđuje znalački odabrana glazba. Uvijek ću igrati za ovu drugu momčad, a dokumentarac o osamdeset godina Radija Dubrovnik otvorio je ranu koja peče već dugo – gdje je nestao kvalitetni radio, tko mu je formatiranjem izbio temeljnu smisao postojanja?
Medij koji živi sa svojim slušateljima
Dokumentarni film Vedrana Benića o “prvoj državnoj krugovalnoj postaji” nakon Zagreba podsjetio je na bit ovog medija koji je otpočetka zamišljen da živi sa svojim slušateljima. I ono najvažnije za današnji trenutak da ih poštuje i nepodilazi im. Benić nas je poveo u đir kroz svjedočanstva gospara i gospođa od mikrofona u maniri kvalitetnog vodiča koji je uvijek znao kako doprijeti do gledatelja.
Dugo vremena Radio Dubrovnik bio je jedini glas s juga zemlje, kako god se zvala, a u jednom povijesnom trenutku prenosio ga je i radio London. Uvijek su bili začudni ti “ljudi iz male kutije”, a akademski slikar Viktor Šerbu ispričao je anegdotu iz djetinjstva. Kad bi bio sam doma, priča Šerbu, otvarao bi radio sa stražnje strane ne bi li vidio ima li unutra ljudi. Sad ovaj radio, jedan od osam prisavskih centara, vodi Nila Miličić Vukosavić i tamo sve teče baš kao rijeka. Damski dodir besprijekorne dikcije i savršenog šarma koji izvire kad Nila blagoslovi eter nešto je na što rijetki ostaju imuni.
Kulturološka aorta identiteta ove zemlje
Dubrovnik će uvijek biti posebna činjenica u životu potpisnika ovih redaka, ali važnije od toga je da je Grad kulturološka aorta identiteta ove zemlje. Kako kroz povijest tako i danas. Na površinu s juga Hrvatske izranjaju pojedinci ili kolektivi koji ostave trag u svojoj oblasti djelovanja. Tre – tre – trese se, ne samo kad su utakmice vaterpolskog kluba Jug u pitanju nego se trese “od Ćilipa do Stona” i kad Tereza pjeva, nema onog tko ne zna bar jedan stih barda s lulom Đela Jusića, a Hrvatska bez daha sluša, gleda i upija dok se pred kamerom u karizmatičnom zaletu pojavljuje Amadeus medija Andrija Jarak.
Nitko nema, primjerice, Radio kavanu kao Radio Dubrovnik u kojoj su domaćini Darija Mikulandra i Slobodan Nano Vlašić. Sve su to ljudi koje volimo jer nam je radio to omogućio. Ta čudesna dobroćudna kutija koja nas grli i tješi u dobru i zlu. Važnost radija utkana je u rečenicu s kraja filma o kojem govorimo. Gospođa se prisjetila ratnih vremena u Dubrovniku i rekla – imali smo samo njih. A kao da su imali sve.
Dok smo zakoračili u šestu dekadu rata u Europi sa žarištem u Ukrajini, pamtimo rečenicu RTL-ova analitičara Ante Kotromanovića u razgovoru s Jarkom kojom je komentirao napad na željeznički kolodvor na istoku zemlje – da nitko ne može počiniti zvjerstva kao čovjek.
Upravo zbog najkvalitetnijeg odabira analitičara – Kotromanovića i Igora Tabaka RTL najkvalitetnije analizira ovu tešku temu. S teškašem u redovima kojem pojas nitko neće ni dotaknuti.