Ne možemo sve ljude voljeti, ne mogu nam svi biti simpatični, iluzorno je truditi se razumjeti sva različita mišljenja. Potpuno je legitimno odmaknuti se od nekoga i činiti sve da se ne srećete često kako vaši živci ne bi bili na kušnji, a kućni odgoj na opakoj provjeri. Tako nekako sam promatrao sve ono što nam je u kulturu identiteta donosio Igor Mandić, s jednom velikom razlikom – on je, donoseći sebe nama – donosio magnetičnu privlačnost odbijanja. Znao sam da se neću složiti s načinom na koji donosi sadržaj, ali mi je uvijek privlačio pozornost.
Prisavlje je vibriralo od smijeha
Vijest o odlasku probudila je sjećanja na sjajne televizijske emisije “Uvijek kontra” i “Emisiju opće prakse” u kojoj je svojevrsni domaćin bio Mandić. Predvalentinovsko kontraško druženje 2016. godine na Prisavlju bilo je fantastično. Doznali smo da Mandić mrzi riječ partner u ljubavnom kontekstu, ali i da je Valentinovo gluparija. S druge strane, ljubav je “mit koji stoljećima čuvaju i grade žene da bi muškarcima otvorile put do seksa”, rekao je to dežurni cinik Mandić. Prisavlje je vibriralo od smijeha, jedino je njegova tamnoljubičasta mašna ispod vrata bila postojano stabilna.
Za vrijeme sezone “Uvijek kontra” fascinirala me voditeljica Morana Kasapović, osim vlastitom osobnošću, i umijećem kako kormilariti emisijom po zacrtanom kursu uz Mandićeve eskapade. U jednom trenutku Morana ga je pitala – što ima protiv srca, a Mandić veli: “To što je obrnuto od dupe”.
Rupetina koju nitko neće moći nadoknaditi
Deset godina prije Uvijek kontra pratili smo “Emisiju opće prakse” kojoj je domaćin bio Branimir Pofuk, intelektualno novinarstvo bez puno istovjetnika. Dijagnozu društva postavljali su, uz Mandića, imenjak mu Zidić i Zvonko Maković. Tada, sjećanja me vuku, Mandić je bio cinik s malo više kočnice nego u desetljeću Kontre.
“Iza njega ostaje rupetina koju nitko neće moći nadoknaditi“, rekao je Velimir Visković nakon vijesti o odlasku Mandića.
Jarak, propitkujući rat, moli za mir
Tako je to s velikanima epohe. Nema ih puno, ali ih ima. U novinarskom smislu to je, znate, Amadeus. Andrija Jarak i ovoga je tjedna pričao o ratu i nestabilnoj letjelici koja je iz nepoznata smjera i nedefiniranog sadržaja pala usred Zagreba i poljuljala povjerenje u sigurnost i neba i zemlje. Jedino je sigurno da Jarak, propitkujući rat, moli za mir i postavlja stvari na svoje mjesto. Slažući puzzle krhke sadašnjosti i neizvjesne budućnosti u temeljitu sliku vjerovanja u dobro, kojoj ni Mandić ne bi mogao ni htio ništa. Osim zagrliti je.