Naslov ovog teksta nije politički nekorektan već je pozajmljen od filma koji je pod tim imenom bio distribuiran po domaćim kinima u sedamdesetima. Naravno, govorio je o soul glazbi i njenim glavnim protagonistima.
No, zasigurno najpoznatija pjesma s nazivom ‘Soul Kitchen’ nije ona iz filma ‘crne braće’ već Doorsa s prvijenca ‘The Doors’ iz 1967. a – kad smo već kod filma – dobro je znan i istoimeni njemački film redatelja Fatiha Akina iz 2009. ‘Soul kitchen’ se može prevesti kao mjesto gdje se jede ‘hrana za dušu’, odnosno mjesto u kojem se sprema ‘soul food’.
Pravi gastronomski rođak soul glazbe
Moglo bi se reći da je to domaća (mamina i bakina) hrana za dušu, no istodobno ona je pravi gastronomski rođak soul glazbe. Naime, u oba slučaja govori o kulturi Afroamerikanaca u Sjedinjenim Američkim Državama. Štoviše na oba ova polja uzlet je uslijedio početkom šezdesetih (sjetite se samo poklića Jamesa Browna ‘say it loud I’m black and proud’) a posebice nakon uspona i Crnih pantera i crnačke samosvijesti koja se očitovala u glazbi ali i u gastronomiji. Ona je pak – iako najčešće sa skromnim namirnicama – dala veliki obol američkoj kuhinji.
DARIUS DOTCH Soul Food
Tijekom šezdesetih trajala je prava bitka za prihvaćanje crnačke glazbe i kulture kod bijele publike. Prije Berryja Gordyja utemeljitelja čuvene detroitske diskografske kuće Motown ‘kod bjelačke publike bilo je sve samo ne šik imati doma kolekciju crnačke glazbe. Motown je to dobrano promijenio’.
Ovi davnašnji navodi Marvina Gayea – jednog od Motownovih vrsnih autora u šezdesetima koji je prava remek djela objavio u slijedećoj dekadi – posve su istiniti. Štoviše, kako je to kasnijih godina zapisao Simon Frith, zahvaljujući južnjačkom Staxu a posebice Motownu, ‘nakon 1964. soul je bio uobičajeni izbor bijele pop publike, žanr kojeg je bjelačka tinejdžerska publika s obje strane Atlantica željela i očekivala ćuti na radijskim programima’.
DIANA ROSS and THE SUPREMES with THE TEMPTATIONS – I second that emotion
Soul je u Michiganu začet polovinom pedesetih sa doo-wop izdanjima i snimkama objavljenim na lokalnim etiketama koje su – poput Check-Matea – bile dio Chess Recordsa. No, unatoč značajnim snimkama i izdanjima koja su se pojavljivala na etiketama Lupinea, Contour, Flick, Golden World, Karen/Moira/Carla, Westbound, Invictus, Hot Wax…, samo je produkcija Motowna postala gotovo istoznačnica za detroitski soul. Pa i soul glazbu uopće.
Produkciji s etiketom Motowna donijeli su golem uspjeh na tržištu
Kao gotovo jedina diskografska kuća koja je bila ‘žanr unutar sebe same’, početkom šezdesetih patentira glazbu koja je bila jednako dopadljiva i (bijeloj) pop publici i izvornim rhythm and blues fanovima. Pitke pop melodije, naglašeni ritam i moćni bas, soul/gospel vokali, ‘rokerski instrumenti’ pojačani puhačima… produkciji s etiketom Motowna donijeli su golem uspjeh na tržištu a popis skladatelja i izvođača ekskluzivaca kuće ultimativni je ‘who-is-who’ soula.
“Motown je bio podjednako plod pop kulturne asimilacije i ulaska u mainstream na zamahu rhythm and bluesa i gospela kao što su čuveni hollywoodski filmski studiji bili plod čelične volje svojih židovskih utemeljitelja(…) I kao što je nemoguće zamisliti MGM filmska studija bez učinka D.W. Griffitha tako se ni funk imperij Georgea Clintona niti uzlet Philadelphia International Records ne bi dogodio bez preteče – Berryja Gordyja i Motowna”, zapisao je u pratećoj knjižici četverotomne (ultimativne) zbirke Motownovih uspješnica ‘Hitsville USA’ Elvis Mitchell.
FOUR TOPS Walk Away Renee
Mitchell s pravom ističe da je Gordyjev uspjeh počivao na spoznaji da, ako se želi doskočiti do šire publike, ljubavne teme rhythm and blues skladbi valja iskazati u formatu trominutne (pop) priče. Berry Gordy je bio i apsolutist i perfekcionist ali i vizionar. Bio je posve svjestan uloge imagea i značaja ‘ambalaže’ u koju će zamatati svoj proizvod ali i novih puteva promocije.
Bio je uvjeren da su gostovanja njegovih ekskluzivača u televizijskim show programima krucijalni za doskok do pop publike pa je posebna pažnja posvećena koreografijama i scenskom ruhu. Naravno, u osnovi Gordyjeve formule uspješnosti bio je vrhunski autorski tim kojeg je uspio okupiti na svojoj diskografskoj etiketi. U prvom redu Smokeya Robinsona, Briana i Eddiea Hollanda te Lamonta Doziera. Ovi ‘kućni autori’ Motowna posao su obavili besprijekorno što je potvrdila apsolutna dominacija izdanja ove kuće na rang listama šezdesetih. Konačno, čak stotinu ploča Motowna našlo se između 1961. i 1971. na Top 10 rang listama Billboarda.
Ključni izvođači Motowna u šezdesetima, kriza poslovanja u 70-ima
Među ključnim izvođačima Motowna u šezdesetima bili su i Isley Brothers (i danas zvuči senzacionalno njihov ‘Super Hits’ s hitovima poput ‘This Old Heart Of Mine’, ‘Take Me In Your Eyes’…), Gladys Knight And The Pips (nezaobilazna je ‘Spotlight On Gladys Knight And The Pips’ s hitovima iz 1967. ‘Take Me In Your Arms And Love Me’, ‘Everybody Needs Love’, ‘I Heard It Throught The Grapevine’…), Jackson 5 (koji su 1968. Motown uveli na tinejdžersko tržište), Smokey Robinson & The Miracles, Junior Walker, Marvin Gaye, Stevie Wonder…
GLADYS KNIGHT AND THE PIPS – Midnight Train to Georgia
Početkom sedamdesetih Gordyjeva je diskografska etiketa upala u krizu, a unatoč još uvijek velikim komercijalnim imenima (Temptations, Jacksons 5, Diana Ross, Stevie Wonder, Marvin Gaye) moćni imperij je temeljito uzdrman, a negdašnji prepoznatljiv zvuk posve napušten.
Norman Whitfield u već pomalo okoštali zvuk Motowna tada uvodi psihodeliju i socijalne tekstove (Temptations), dok Marvin Gaye potpisujući konceptualne albume ali i Stevie Wonder svojim funky eskapadama, naglavačke okreće staru hitoidnu singl doktrinu.
Za kraj dominacije te početak klizanja Motowna s vrha bio je odgovoran isti čovjek koji je malu detroitsku etiketu uspentrao na vrh – njen vlasnik Berry Gordy. Ne shvaćajući bitne promjene na crnoj glazbenoj sceni te inzistirajući na potrošenoj formuli pop/soul hibrida te selidbi u Los Angeles, postupno gubi i najznačajnije autore. Poput, recimo, trojke Holland, Dozier i Holland koji napuštaju Motown zbog sukoba s Gordyjem oko autorskih prava. Unatoč uspjehu The Commodoresa, Marvina Gayea, Stevea Wondera, Diane Ross… u sedamdesetima štafetnu palicu predvodnika predaje u ruke Philadelphia International Records, Georgeu Clintonu i generaciji novih zvijezda funka.
MARVIN GAYE – What’s Going On