Dragi prijatelji!
Generalštab. Maribor. Slovenija.
Brigada Car Šukar I našla se u zasjedi. Opkolilo nas je na tisuće atraktivnih trinaestogodišnjakinja, crnokosih Barbika, naoružanih najmodernijim oružjima suvremenih žena. Njegovanom nevinošću, izazivačkim obećanjima i apsolutnom nedostižnošću. Tim nemilosrdnim činjenicama smo prilagodili naša stajališta. Osim obaveznih sunčanih naočala, stavili smo si i partihliće.
Pošaljite pojačanje. Barem jednu četu hrabrih starih prasaca.
U nekim stvarima Cigani su smrtno ozbiljni
Pukovnik Štef.
Šalim se, naravno, tako nam loše ipak nije da bi se osvrtali za curama tinejdžericama. Činjenica je, istini za volju, da se ovdje ne možeš osvrtati za starijima jer bi za takav čin već trebao poznavanje arheologije i tajne restauratorstva.
Ovdje je mladost brza, strasna i lako pokvariva. Možeš je i kupiti.
Ali nikad je više ne možeš vratiti.
U tim su stvarima Cigani smrtno ozbiljni.
Zato smo to poštivali i uzimali u obzir.
Pisma iz Camarguea: Aplauz i zadnja molitva opet su me vratili na zemlju
Zbog nereda prošlih godina ove je godine vrijedila neka vrsta policijskog sata. Lokale, osim rijetkih iznimaka, zatvarali su oko ponoći, tako da smo se osjećali kao kod kuće. Snađi se ili nauči štrikati. Šukari, stari mačci za te stvari, navečer su se sklonili u cigansku čergu kamo policijska noga ne zakorači ni u snovima. Tamo su za nas vrijedili zakoni neograničene gostoljubivosti. Nismo je iskorištavali, samo smo se znali opustiti na štajerski način. Glasno i veselo.
Samo smo jedan dan kuhali sami…
Kao i naši domaćini, koji su preplesali čitavu noć, i mi smo pričekali da komarci zaspu i tek onda išli na počinak.
Samo smo jedan dan kuhali sami.
Dobrovoljno sam se javio za izradu pohanih telećih odrezaka i pečenog krumpira. Ništa lakše, reći ćete. No, volio bih vas vidjeti kod mesara i u trgovini.
Mukati kao tele zna svatko, ali rukama reći riječ mrvice već je malo teže. Polazio sam od riječi panirati koja je začudo francuskog podrijetla, za razliku od pohati koje dolazi iz sela Starše na Dravskom polju. Suđe je prao Igor jer je najteže podnosio da je prljavo.
Nije nam preostalo drugo no da mu budemo zahvalni.
Jeli smo i dobra, ali i loša jela
Po gostionicama smo jeli različita dobra i loša jela. Najviše nas je oduševio sorbet colonel. Idući kući zaustavili smo se negdje u srcu Provanse i priuštili si pravu francusku večeru.
Kao uvod bouillabaise, riblju juhu, crvenu od šafrana, u koju moraš staviti kolobare pečenog kruha na koji si namazao malo češnjaka i namaz od zgnječenih kapara i maslina, i sve skupa nasuti sirom da se potopi.
Deset minuta potpune tišine uz puhanje u žlice reklo je sve. Onda je na red došla pečena patka s gljivama.
Nije fer da vam pričam dalje.
Reći ću vam samo da je bilo jeftinije nego kod nas.
Na kraju ovog putopisa u pismima priznat ću vam da sam mnogo toga namjerno zaboravio napisati. Neke događaje jednostavno nije moguće ponovo oživjeti riječima, a ako ih je još i puno, stvori se knedla i izgubiš se. Ponekad je stvar ipak osobna i nije za objavljivanje. Druge su smiješne samo nama.
Zato će biti najbolje da se zahvalim na pozornosti i oprostim.
Lijepi pozdrav svima,
Zoran Predin
Stes Maries de la Mer, svibanj 1996.