Otok Hvar, Zavala 1994.
Nikada neću razumjeti Nou, zašto je u barci poveo komarce i ose.
Toga ljeta sam se samo napola držao poznatog refrena grupe Zmelkoow (u jednostavnom prijevodu: Smisao života je ljenčarenje na plaži, mozak na off i čivava na straži).
Mozak sam stavio na off, nisam imao čivave na straži, zato se moje ležanje na plaži loše završilo.
Još smo se i igrali nudizma jer nigdje nije doista bilo ni žive duše. U Hrvatskoj je bjesnio rat i razumljivo da turista nije bilo. Bile su ose koje bi se u normalnoj sezoni statistički podijelile po masi, a ovako su se mogle posvetiti samo meni i Barbari koju će ugriz ose nekoliko godina kasnije u Izoli dovesti čak u smrtnu opasnost.
To tada još nisam znao, zato smo se veselo i debelo namazali svim primjereno mirisnim protusunčanim faktorima. I, kako je očito bio takav peh dan, ne znajući za sunčanje i kupanje izabrali romantičan zaljevčić pod malom sjenom u grmlju, na koje je uzoran pčelar u košnicama doveo svoje pčele na pašu. Ali mene više vole ose.
„Lipo li je, lipo li je, na lažini suvoj ležaaaAAAAAUUUUU, jebem ti, boli, fak, ravno u jaja!!!“, počeo je moj romantični dopust u dvoje.
„Pička ti osinja…“
„Skoči u vodu“, savjetovala mi je ljubav mog života i teško zadržavala smješke. I sam bih se smijao, ali je previše boljelo.
U lijevi testis me, svinja.
Pa ipak nisam cvijet.
Pokaži mi cvijet s visećim dlakavim cvjetovima.
Bjonda osinja.
Hladna morska voda je bar na neko vrijeme odložila oticanje, ali se na povratku u kuću nemilice nastavilo.
Na ovom mjestu bih vas htio upozoriti da čitanje nastavljate na vlastitu odgovornost.
Upravo me, naime, napadaju dvojbe o smislu ovog pisanja.
Pričati bijelom svijetu o tome kako me ugrizla osa u jaja, blago rečeno, kraj je vremena i mjesta. Istina je također da u svjetskoj literaturi još nisam pronašao književni opis takvog sadržaja. Zato ipak skupa zaorimo beletrističku ledinu jedinstvenim svjedočanstvom o susretu ose s mojim lijevim testisom.
Kud bik, tud i štrik.
Stvar je postala tamnoplave boje, mošnje su se pretvorile od vrećice za ping-pong loptice u jednu zajedničku nateklinu, u malo manju rukometnu loptu i samo posuda s ledom, u koju sam je močio, još je stajala između prikrivenog straha i sveopće panike.
Zabrinuta Barbara povjerila je priču o mojoj nezgodi susjedi, zubarici Sonji, koja je za zaustavljanje oticanja predložila injekciju.
Još i to?!! Pa nisam narodni heroj.
Ledenom terapijom se oticanje na sreću zaustavilo, bol je popustila, ali samo ako je lopta potpuno mirovala.
Mogao sam se pomicati samo vrlo polaganim hodom, s nogama u obliku širokog o, sagnut, da lopta nesmetano može visjeti i ničega se ne dodirivati.
Možete zamisliti kako sam se tuširao.
Vijest o mojoj malo manjoj tamnoplavoj rukometnoj lopti nezadrživo se širila po Zavali. Narednih dana čuo sam puno dobronamjernih komentara kako vratiti testise u prvobitno stanje. Stvar je svakog dana bila druge boje.
Od tamnoplave, skoro crne, postala je tamnozelena, pa svijetlozelena i na kraju žuta.
United colors of my balls.
Zapravo bi bilo najbolje da sam radoznale i naravno dobronamjerne seljane primao u audijenciju.
Barbara bi prodavala ulaznice, a ja bih svakome pokazao svoju nesreću, dozvolio da je fotografira za uspomenu i onda mi u miru svoje utješene radoznalosti predloži još svoj način liječenja.
Sad bi mi ta fotografija dobro došla za naslovnicu knjige.
Ili ipak ne? Druga osa koju nikada neću zaboraviti bila je iz Turske
Zoran Predin, slovenski rock glazbenik, kantautor i pisac kojeg, zbog provokativnosti i crnohumornih tekstova, vole i stari i mladi. Tijekom 80-ih godina bio je vođa kultnog indie rock sastava Lačni Franz. Kroz godine iznimno plodne karijere objavio je 41 autorskih albuma, 3 zbirke poezije, zbirku anegdota “Druga žena u haremu”, knjigu kratkih priča “Dno nema dna”. Pred izlaskom (Veljača 2021) je roman “Mongolske pjege”. Sklada glazbu za filmove i kazalište, a iskušao se u raznim glazbenim stilovima, od rocka do gypsy swinga i jazza.