Petak, 18 lipnja, 2021

Život na sjeveru: Hei, Jeg heter Zoran… ili muke po norveškom

Izuzetno bogatog vokabulara uz zahtjevnu gramatiku te brojne jezične kombinacije, hrvatski je sušta suprotnost norveškom. Tako je i s psovkama. Njihove najprostije su otprilike: do đavola i sranje, i protiv našeg širokog dijapazona i teške artiljerije jednostavno nemaju šanse

“Hei, Jeg heter Zoran. Jeg kommer fra Kroatia. Jeg er utdannet både som sykepleier og journalist. Jeg er 37 år gammel.”  Bile su to neke od prvih napamet naučenih rečenica na norveškom jeziku. One u prijevodu znače: “zovem se Zoran, dolazim iz Hrvatske i po obrazovanju sam medicinski tehničar i novinar. Imam 37 godina.”

U prvim mjesecima nakon selidbe najčešće su mi služile kao uvod na razgovorima za posao, ili pak kao začin pred kraj nekog intervjua, koji su se redovito odvijali na engleskom jeziku. Također sam ih stidljivo izgovarao kada bi započeo konverzaciju s domaćinima pokušavajući uspostaviti kontakt, razbiti tremu i pokazati kako ipak imam blagog pojma o jeziku zemlje u koju sam doselio.

Valjalo dobro zagrijati stolicu i primiti se knjige

O bože, kako li je sve to skupa bilo naporno, koliko truda i energije je iziskivalo, o vremenu da ne govorim. Frustracija je idealna riječ za opis tog razdoblja jezične prilagodbe, i da nije bilo nimalo lako. A sve je teklo otprilike ovako.

Nekoliko godina prije preseljenja počeo sam učiti jezik u privatnoj školi u Zagrebu. Odlučio sam da bi bilo zgodno udariti kakve-takve temelje prije nego što kupim kartu u jednom smjeru. Bilo je to prije desetak godina, a u Zagrebu, tada nije bilo puno škola norveškog jezika, a niti profesora koji predaju isti. Koliko se sjećam nije bilo niti velikog zanimanja za učenjem, pa slijedom zakona ponude i potražnje postojalo je tek par opcija. Na preporuku poznanika koji su se već preselili odabrao sam školu i tako su krenule moje muke po norveškom.
Prvi su sati protjecali uglavnom u učenju gramatike i osnova jezika, radili smo u malim grupama, često vježbali i ponavljali, pisali puno zadataka i domaćih radova te pokušavali međusobno komunicirati. “Ja ovo nikada neću naučiti”, često bih pomislio. Premda prilično jednostavne gramatike jezik mi je zvučao čudno, pomalo kruto i bez imalo melodioznosti. Sjetio bih se tada tečaja talijanskog jezika koji mi je legao otprve i gdje sam na završnom testu otpjevao pjesmu Erosa Ramazzotija, zaradio ovacije profesora i najveću moguću ocjenu za znanje te dodatni plus za izvedbu i kreaciju.
A ustvari radilo se o tome da nisam imao dovoljno vremena za pripremu jednog dijela usmenog testa pa sam umjesto zadanih tema improvizirao – što se pokazalo punim pogotkom. Ovdje pak takvo nešto neće biti slučaj. Em, ne znam nijednu pjesmu na norveškom, em nas profesorica ‘pila’ s gramatikom, pa je valjalo dobro zagrijati stolicu i primiti se knjige. I tako sam nekako gurao iz stupnja u stupanj, zapinjući na testovima i pitajući se hoće li mi kada ‘sjesti’ ovaj jezik. Uskoro je stiglo vrijeme da i u Norveškoj konačno pokažem ono što sam naučio.

Neslavan kraj pripremnog tečaja za polaganje norveškog

Odmah po dolasku prijavio sam se na pripremni tečaj za polaganje, misleći kako će mi tek dva tjedna biti dovoljno da savladam sve i položim željeni stupanj. Ali, stvarnost me ubrzo demantirala. Sjedio sam na tom tečaju poput Alise u jezičnoj zemlji čudesa, pokušavajući uhvatiti bilo što razumljivo od profesora – izvornog govornika.
Brzo sam shvatio kako će sve to biti ipak prevelik zalogaj. Nakon početnog entuzijazma ohladio me rezultat testa i osvijestio da je preda mnom težak put te da ću morati zasukati rukave ako doista želim progovoriti. Paralelno sam pripremo i svoj prvi intervju za posao na norveškom, što je vjerojatno teško i za prepričati, a o tome kako je bilo za slušati ne želim niti misliti. Uglavnom, nabubao sam sve od prvog do zadnjeg pitanja, uključujući i interpunkcijske znakove, izgovorio sve što treba i ne treba dok se znoj u potocima slijevao s mene. Posao sam dobio, ok uplelo se tu nešto poznanstava i sreće, uz jasnu poruku da se moram baciti na učenje jezika.
Tako sam paralelno vozio dva tečaja: jedan u privatnoj školi jezika, a drugi u sklopu posla. Taj poslovni predavala nam je profesorica s bergenskim naglaskom što u malo slobodnijem prijevodu znači da ju: k… razumio nisam.

Koji je jezik teži – norveški ili hrvatski?

No, to nije niti čudno s obzirom na velike razlike u narječjima. Norveški koji pripada germanskoj skupini jezika javlja se i u dvije pisane varijante: bokmål (knjiškonorveški) i nynorsk (novonorveški) a njime se služi oko 5 milijuna ljudi. Abeceda ima 29 slova, devet samoglasnika, dok imenice imaju 3 člana: en, ei/en, et. Glagoli se ne mijenjaju kroz lica, a uz prošlo, sadašnje i buduće vrijeme i nešto nepravilnih glagola sve zvuči kao prilično lagano gradivo.
S druge pak strane hrvatski je jezik, kažu, jedan od najtežih jezika. Izuzetno bogatog vokabulara uz zahtjevnu gramatiku te brojne jezične kombinacije, on je sušta suprotnost norveškom. Tako je i s psovkama. Njihove najprostije su otprilike: do đavola i sranje, i protiv našeg širokog dijapazona i teške artiljerije jednostavno nemaju šanse.
Uz to Norvežani govore nižim tonom glasa u odnosu na nas, pa mi se ponekad čini da malo glasnije šapuću. Nemaju niti velikih oscilacija u govoru, tako da njihove svađe zapravo zvuče i izgledaju kao naš uobičajeni razgovor. Moglo bi se reći da sam u jezičnom smislu, iz galopa prešao u lagani kas tj. u jezik i govor kojemu nedostaje melodije i žara, snage i dramatičnosti, ali i zrno poruge. Zato i danas rado opsujem na našem, dobacim i komentiram, svađam se i naravno glasno diskutiram.
No, znajte da moram biti i na oprezu jer ovdje se na svakom koraku čuje razgovor, ili pak dernjava s naših prostora, jasno za cijelu oktavu viša od konverzacije domaćina. Premda sam se prilično rano oslobodio u govoru, neka sam pravila jednostavno prečuo jer mi je općenito učenje gramatike naporno, a i ja sam tip koji jezik uči – slušajući. Nakon brojnih tečajeva i svakodnevne konverzacije, jezične su se barijere polako srušile i stvari su sjele na svoje mjesto. S vremenom sam postao sve sigurniji, i danas bih mogao reći kako sasvim dobro baratam ovim neobičnim jezikom, premda je još puno učenja preda mnom. 

Učenje znakovnog jezika – u posebnim okolnostima

Stjecajem okolnosti nedavno sam krenuo i na tečaj norveškog znakovnog jezika. Taj se jezik poprilično razlikuje od onog ‘običnog’ a laganu prednost u učenju daje nam gestikulacija kojom se i inače, za razliku od Norvežana, koristimo u svakodnevnom govoru. I tako sam naučio da u svijetu postoji oko 130 različitih znakovnih jezika, da svaka država ima svoj znakovni jezik, da primjerice američki i britanski znakovni jezik uopće nisu slični. Također, postoji i Međunarodni znakov(n)i – sustav dogovorenih znakova preuzetih iz različitih znakovnih jezika. Koristi se za sporazumijevanje na predavanjima, seminarima, konferencijama. Znakovni sam jezik učio u posebnim okolnostima. Kako se nismo mogli sastajati uživo, cijeli smo prvi stupanj odradili preko ekrana. Dakle, vjerojatno već zamišljate kako je bilo mahati rukama, koristiti mimiku lica, pogledati prezentaciju ili video, a posebice vježbati s drugim sudionicima tečaja.
Ipak, uspjeli smo i ovih smo dana krenuli s drugim stupnjem okupivši se po prvi puta na zajedničkom satu u parku. Sve je navedeno, dakako, izazovno, rekli bi Norvežani, a ja bi dodao iznimno zahtjevno, jer ipak se radi o učenju potpuno novog jezika. No, napor isčezne kada se samo sjetim kako je to prvenstveno i znak solidarnosti prema sugrađanima, pripadnicima jezične manjine, ali i prozor u jedan novi svijet.

I zato učite jezike, budite odvažni i ne plašite se pogrešaka. Govorite makar i krivo jer na greškama se najbolje uči i pronađite najlakši način da savladate barijeru – jer ne kaže se uzalud kako vrijediš onoliko koliko jezika znaš. A nije na odmet znati i to da učenje novih jezika usporava starenje mozga. 

________________________________________________________________________

Zoran Šabić rođen je 1977. u Sinju, diplomirani je novinar i medicinski tehničar po zanimanju. Završio je srednju medicinsku školu u Splitu i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, nakon kojeg je ostvario zapaženu novinarsku karijeru te surađivao sa svim istaknutijim hrvatskim lifestyle medijima. Radio je i u UNICEF-u, a s punih 37. godina preselio se u Oslo iako nikad nije planirao živjeti u Norveškoj… Danas tečno govori norveški, obožava modu i putovanja te, unatoč godinama, planira vječno ostati mlad.

Pročitajte još...

Život na sjeveru: Alt blir bra [Sve će biti dobro]

Zoran Šabić prvi je put Oslo posjetio turistički 2012. godine. Dvije godine kasnije zagrebačku adresu trajno je zamijenio onom norveškom, a za Mixer.hr ekskluzivno donosi priče o svom životu na sjeveru...

Život na sjeveru: Godine (ni)su važne i što znači biti – dobro odrastao!

Koje su to točno godine kada se čovjek službeno proglašava starim? Zašto je netko mlađahan i sa, primjerice, osamdesetak, a netko drugi star u trideset i prvoj? Što je to tako (ne)privlačno u brojkama koje nam dolaze i zašto smo opsjednuti vječnom mladošću?

Život na sjeveru: Jer pr(a)va ljubav zaborava nema

Premda su mi mnogi prognozirali blistavu pjevačku karijeru život me odveo nekim drugim putevima. A ja sam se uvijek trudio sve te puteve popločati glazbom, barem za svoju dušu

Život na sjeveru: Zašto Norvežani nikad nisu neraspoloženi ili ljuti…

Kada bi me pitali da samo u jednoj riječi opišem Norvešku, nakon kratkog razmišljanja odabrao bih ipak riječ – pokret. Zašto, pomislit će mnogi? Možda će vam stvari biti malo jasnije nakon ovog teksta

Povezano

Život na sjeveru: Jer pr(a)va ljubav zaborava nema

Premda su mi mnogi prognozirali blistavu pjevačku karijeru život me odveo nekim drugim putevima. A ja sam se uvijek trudio sve te puteve popločati glazbom, barem za svoju dušu

Život na sjeveru: Syttende mai – dan njezinog veličanstva – države

Norvežani vole svoju državu i ne libe se to pokazati, pa na Dan neovisnosti odijevaju pažljivo čuvane i skupo plaćene narodne nošnje, djeca veselo mašu zastavama, svi su na ulicama i cijela je zemlja, uključujući i iseljenike, u - nacionalnom transu

Život na sjeveru: Godine (ni)su važne i što znači biti – dobro odrastao!

Koje su to točno godine kada se čovjek službeno proglašava starim? Zašto je netko mlađahan i sa, primjerice, osamdesetak, a netko drugi star u trideset i prvoj? Što je to tako (ne)privlačno u brojkama koje nam dolaze i zašto smo opsjednuti vječnom mladošću?

Život na sjeveru: Zašto je Tromsø – Pariz sjevera?

Iako u njemu nećete vidjeti Eiffelov toranj br. 2, muzeje ili kraljevsku palaču okruženu vrtovima, grad nudi spektakularni vidikovac, arktičku katedralu, velike mostove, polarni akvarij ali i više od 50-tak različitih kulturnih festivala

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime