Petak, 17 studenoga, 2023

Život na sjeveru: Slava Ukrajini i narodu koji ne otima tuđe

I dok ukrajinska djeca i majke bježe u neki sigurniji svijet, a vojnici na čelu s pravim vođom ostaju braniti svoju zemlju, agresor se bori za jedno veliko ništa jer svi vrlo dobro znamo kako je oteto – prokleto i to je najveća istina. Zato Slava Ukrajini i narodu koji ne otima tuđe

Počeo sam pisati svoju kolumnu, a onda je počeo rat. I ja sam se paralizirao. Rusija je napala Ukrajinu i onako iz čista mira umarširala na teritorij slobodne zemlje krenuvši u svoj krvavi pohod. Danima sam buljio u vijesti, premda već godinama uspješno izbjegavam iste, a mozak je jedva procesuirao sve strahote. Stanice podzemne željeznice pretvorene u skloništa, opkoljeni gradovi, bodljikava žica, duge cijevi, a potom i zastrašujuće prijetnje nuklearnim uništenjem.



Očaj, tuga, knedle u grlu, miješale su se bijesom, a osjećaj potpune bespomoćnosti proganjao me danima. Izgubljeni životi, ustravljeni ljudi u bijegu, kolone tenkova i aviona koji siju smrt i oblaci dima iznad uništenih zgrada i ono najgore – zvuk sirene za opasnost koji me poput jezivog katapulta ispalio ravno u 1991. I umjesto neke prpošne teme koja je bila u planu, mozak je upao u opsadno stanje i prsti su krenuli tipkati kolumnu o ratu.

Sjećam se majčinog vriska…

Bio je kolovoz, i vrući nedjeljni dan. Ja sam imao 14 godina i to sam se jutro zaputio do grada. Ne sjećam se točno jesam li išao na nedjeljnu misu, ali zato se savršeno dobro sjećam svega onoga sto je uslijedilo. Hodali smo gore-dolje po gradu i družili se u obližnjem parku, a osim nešto više uniformiranih ljudi koji su se motali onuda, nisam primijetio ništa neobično.

Vratio sam se kući na nedjeljni ručak i zatekao majku kako zabrinuto sluša radio na kojem su najavljivali nekakvu opasnosti i skoru uzbunu pozivajući nas da se pripremimo na odlazak u skloništa. Nekako smo nevoljko jeli, a onda je krenulo. Zvuk sirene zlokobno je odjeknuo, a mi smo potrčali prema podrumu u zgradu preko puta naše u kojoj se nalazilo atomsko sklonište.

Pop Cooltura: Rat kao ‘reality check show’, a Putin kao lik iz stripa

Sjećam se majčinog vriska, ljudi koji su trčali zajedno s nama i fijukanja metaka i tko zna čega još, iznad glave. I kada smo se konačno domogli sigurnosti, nismo odahnuli, nego smo zabrinutih lica satima u neizvjesnosti čekali bilo kakve vijesti. A ja, ja sam se pak molio u sebi: “Bože daj da se sve ovo završi do 20 navečer, pa da onda možemo mirno u – disko.”

Godine zamračenja, uzbuna, zabranjenih tuluma u podrumima

Tinejdžerski je mozak bio fokusiran samo na ono što je njemu važno ne prihvaćajući nikakvu opasnost i pokušavajući živjeti normalno. No, više ništa nije bilo normalno, a ono što je uslijedilo odvelo me miljama daleko od bilo kakve srednjoškolske bezbrižnosti. Uskoro sam tako, umjesto škole, izlazaka i ostalih radosti odrastanja, dane provodio po podrumima i zamračenim ulicama uništenoga grada koji se nalazio samo 15-ak kilometara od agresorskih linija. “Izlazili” smo u tamni centar i sjedili u razbijenim izlozima trgovina, hodali naokolo nemajući pojma kolikoj smo opasnosti izloženi.

Sjećam se kako je grupica nas jednom za vrijeme uzbune izišla iz skloništa pred zgradu pušiti, a onda smo začuli zvuk i pobjegli unutra, samo nekoliko sekunda kasnije snažna je eksplozija odjeknula 50-ak metara od nas porazbijavši sva stakla na prozorima. I da, živio sam u strogom centru grada, bez ikakvih vojnih meta u blizini, a taj je krater poput otvorene rane još godinama stajao na mjestu kao upozorenje da psi rata ne biraju sredstva niti ciljeve i da ubijaju samo zato što mogu.

Uslijedile su tako godine zamračenja, uzbuna, zabranjenih tuluma u podrumima, strogo ograničenih izlazaka, rođendana isprekidanih sirenama, oskudice u svemu i svačemu, a mi djeca pokušavali smo samo živjeti najbolje sto smo u tim uvjetima znali, pri tome često imajući više sreće nego pameti.

Ovaj me rat pogodio izravno u rane

Znam kako moja priča nije niti približno teška u odnosu na stradanja onih koji su izgubili svoje najmilije, drugih koji su morali napustiti svoje domove i ostaviti sve iza sebe, ali jasno je da sam proživio i preživio ono najgore. I nije da sam bio neosjetljiv na druge invazije, otimanja teritorija i napade, ali ovaj me rat kao niti jedan do sada pogodio izravno u rane koje su godinama cijelile, podsjetivši me na bolne uspomene koje su obilježile moje sazrijevanje. Pomislio sam u trenutku kako se upravo onakav dan, samo zimski, događa negdje i sada nekom tinejdžeru u Ukrajini, neka je ukrajinska majka trčala sa svojim djetetom prema skloništu, sirene su zlokobno zavijale, dok su im meci fijukali iznad glava…

A onda sam smrznuo i zapanjio od nemoći jer sam se na trenutak pretvorio u dijete koje se pokušava sakriti, ne sluteći kakve su ratne godine pred njim. Ne želim se ovdje baviti pitanjima tko je i kako doveo do ovog rata, je li Ukrajina prozapadna, širi li se NATO previše, zašto Rusija napada susjede, jer svaki razgovor o geopolitičkim temama zapravo služi relativizaciji agresije, pogotovo od nas koji imamo vlastito iskustvo s istom. Ono sto me najviše boli su nesretne sudbine nedužnih Ukrajinaca koje se broje u milijunima, tisuće izbjeglih i raseljenih, neke nove masovne grobnice i stravična stradanja koja će zasigurno ostaviti teške ožiljke.

Pjevao sam s njima dok su mi se oči punile suzama

Nikada nisam bio u Ukrajini, premda vjerujem da hoću jednog dana, a za nedavna posjeta Expo izložbi u Dubaiju obišao sam paviljon te zemlje. Ukrajinci su na stakla zalijepili one bijele trake kakve se običavaju vidjeti po zgradama dok vam na zemlju padaju bombe (nagledao sam se istih po rodnom gradu, ali i diljem Hrvatske tijekom devedesetih), prigušili su svjetla, a portret predsjednika-heroja izvučen je na roll-up plakatu, dok se mnoštvo u redovima tiska na ulazak.

Te su večeri tri mlade Ukrajinke na svom jeziku, gotovo jecajući, otpjevale Molitvu, poznatu skladbu Marije Šerifović, a ja sam pjevao s njima dok su mi se oči punile suzama.

Cijeli je prostor sada već oblijepljen tisućama post-it poruka podrške sa svih strana svijeta. Jer svijet voli pobjednike, a upravo će to biti Ukrajina, iako još uvijek nije sigurno kada. No, sigurno je kako već danas, ukrajinska majka, proklinje gospodare rata i ubojice njihovih sinova koji su ih došli “osloboditi”. A ti isti običavaju se na tuđoj zemlji udomaćiti, zatim i razmnožiti pa na koncu tražiti sve i svašta jer, jebi ga, valja naplatiti sav taj trud. Hvala odjebite, zajedno s bolesnikom koji vam vodi zemlju, ostavite Ukrajince na miru, jer sve je bolje od vašeg “oslobođenja”.

No, ono što nije bolje stalno ponavljamo, a to je činjenica da jedino što smo iz povijesti naučili je da baš – ništa nismo naučili. I dok ukrajinska djeca i majke bježe u neki sigurniji svijet, a vojnici na čelu s pravim vođom ostaju braniti svoju zemlju, agresor se bori za jedno veliko ništa jer svi vrlo dobro znamo kako je oteto – prokleto i to je najveća istina. Zato Slava Ukrajini i narodu koji ne otima tuđe.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime