Vjerujte mi, nije lako riječima opisati ono što sam nedavno vidio na nebu. I premda ću se svojski potruditi da vam baš svaki detalj iscrpno prenesem i dočaram, zapravo niti jedan pridjev nije dovoljno dobar da opiše proživljeno iskustvo.
Ne, ne radi se o NLO-u, niti o vanzemaljcima, nego o polarnoj svijetlosti, Aurori Borealis, po Norveški – nordlys. Udobno se smjestite pred vaše ekrane, jer vas očekuje nevjerojatna pustolovina u polarnom krugu, koju ću pamtiti cijeloga života.
Brojne agencije nude izlete, ali ne i garanciju da ćete vidjeti nordlys
Lagani tjedan odmora, dobar plan i naravno dugogodišnja želja da vidim Auroru Borealis, bili su dovoljan razlog da se zaputim prema krajnjem sjeveru Norveške. A da je dobra organizacija pola posla uvjerio sam se i ovaj put.
Kako su dvojica prijatelja nedavno bili na istoj ruti, preko njih sam dobio kontakte i preporuke za agenciju koja organizira izlet, izbjegavši tako potragu za sličnima po bespućima interneta. Iako isprva nismo uspjeli dogovoriti željeni dan, jer je već otprije bio rezerviran za jednu grupu, na kraju smo našli zajedničko rješenje, a naš vodič Markus iz Estonije već nas je u pripremnim emailovima obavijestio o svemu.
Dakle, osim prijevoza agencija nam osigurava i tople kombinezone i čizme, jer može biti jako hladno, a ljudi dolaze svakako odjeveni, zatim čaj, vruću čokoladu te toplu juhu za okrijepu. I da, ne obećava da ćete vidjeti polarnu svijetlost jer za njenu pojavu garancije naprosto – ne postoje. Naime, koliko god idealni uvjeti bili, kakva god se aktivnost u atmosferi odvijala, može se jednostavno dogoditi da se polarna svjetlost ne pojavi, ili da vidite tek njene slabašne obrise.
I tako, u slučaju našeg vodiča nije vrijedila ona dobro poznata uzrečica: ‘Obećanje ludo radovanje’. No, unatoč svemu ja sam se veselio poput djeteta, potajno maštao kako će sve to izgledati i nestrpljivo očekivao vrijeme polaska, vjerujući da nas svjetlost neće iznevjeriti.
U Tromsø smo stigli nakon jednog sata i 45 minuta vožnje avionom iz Osla. Glavni grad polarnog kruga, kako ga još nazivaju, mjesto je s nešto više od 70.000 stanovnika, dočekao me prekriven snijegom i ledom (ah, baš čudno).
Aurora Borealis najbolje se vidi u rujnu, listopadu ili studenom te u ožujku
Na dan izleta, osvanulo je žarko sunce, a pod briljantno plavim nebom uz nešto malo negativnih stupnjeva u zraku, vrijeme sam kratio razgledavajući grad. No, misli mi je zaokupila samo jedna dilema: Hoćemo li je večeras vidjeti?
Vratio sam se u hotel, pripremio fotoaparat, toplo se odjenuo i u zakazano se vrijeme pojavio na dogovorenom mjestu. Vodič je stigao točno u 17:30, a naša grupica ukrcala se na tri stražnja mjesta u mini kombiju.
Odmah smo dobili uputu da sa sebe skinemo bunde, šalove i rukavice jer: a) grijanje radi, b) ipak nije toliko hladno c) pokupit ćemo još petoro ljudi koji s nama kreću na izlet. Kad smo i taj dio obavili konačno smo se zaputili u ‘lov’. Uz vijugave i ledom prekrivene ceste probijali smo se prema sjeveru i s jedne strane gledali u snijegom prekrivene obronke brda i planina, a s druge u sjeverno more koje se mrješkalo u ledene valove. Tek pokoja kuća i seoce svijetlili su u tami dajući do znanja kako i u tim surovim uvjetima ima života. Ja sam neprestano buljio u nebo koje je bilo obojano zadnjim sjenama danjeg svjetla nadajući se već od samoga starta nekoj maloj zraci svjetlosti. No, za to je bilo prerano.
Naime, polarna svijetlost se najbolje vidi u vremenu između 20:00 do 23:00 sata, iako ju je nekada moguće ugledati i negdje oko 1h, ili pak oko 3 sata iza ponoći.
Upravo se u tim vremenskim periodima događa kolizija između električnih čestica koje sunce otpušta, a one se na polovima sudaraju sa zemljanom atmosferom i u mješavini s plinovima poput kisika, ili nitrogena, rezultiraju polarnom svjetlošću.
I dok smo se lagano drmuckali putem vodič nas je obavještavao o vremenskim uvjetima, ali i eventualnoj poziciji s koje bismo trebali sve vidjeti. On, kao iskusni ‘lovac’ već ima aplikaciju za kretanje i aktivnost koje se očekuju u večeri našeg izleta, objašnjavajući nam kako je svaka tura zapravo drugačija i posebna, jer nikada ne znaš što te na nebu očekuje. Objasnio nam je, također, kako se Aurora Borealis najbolje vidi u rujnu, listopadu ili studenom te u ožujku, jer se upravo za tih mjeseci zemlja nalazi u posebnom nagibu prema suncu.
U potrazi za brdom i idealnom promatračnicom
Kombij se najprije zaustavio na jednom malom ugibalištu bogu iza nogu, a onda je vodič odlučio da ćemo ipak potražiti bolju poziciju (tako mu je aplikacija ‘naredila’) jer je od tamo – idealan pogled. Produžili smo dalje i nakon 15-tak minuta vožnje stali smo uz cestu. On je parkirao automobili i rasčistio snijeg, a mi smo mu pomogli prenijeti stvari, postaviti stative za fotografiranje, pripremajući se polako za večernji show program na nebu. Kroz duboki snijeg spustili smo se do stijena, inače prekrivenih morem, a koje se zahvaljujući oseki te večeri povuklo, oslobodivši nam tako mjesto za logorovanje.
“Očekuje se aktivnost visoko u atmosferi pa nam je ovo nisko i tamno mjesto, uz vedro nebo bez mjeseca, idealna promatračnica. Da imamo polarnu svjetlost niže u atmosferi, morali bismo tražiti neko brdo ili proplanak s kojeg bismo je gledali”, objasnio je Markus, zapalivši vatricu.
Premda nije bilo pretjerano hladno, temperatura je pala tek 2 -3 stupnja ispod nule, dugotrajna vožnja, snijeg, boravak izvan automobila učinili su svoje pa smo uskoro svi sjedili u krugu, grijući promrzle ruke i noge. S glavama koje su neprestano bile izvinute prema nebu, oko 20:30 ugledali smo prve znakove: bijela izmaglica pojavila se na jednom dijelu neba nasuprod nas, pretvarajući se u lagano žućkasto svijetlo – s tek pokojim zelenim i rozim tragom. Evo je, pomislio sam očekujuci razvoj i kulminaciju.
No, nakon nekih 15-tak minuta titranja tek slabašne svjetlosti, na nebu je ostao samo maleni trag, nešto poput bijele prašine.
Poput dima iz boce počeo se pojavljivati trag…
Tama je bila sve teža, a pucketanje vatre tek je djelomično ublažilo hladnoću, pa smo posegnuli za vrućom čokoladom i čajem krateći vrijeme čavrljanjem, dok su nam oči po nebu tražile bilo kakav znak svijetlosti.
Uskoro su moje vječno hladne noge poželjele nešto toplije uvjete pa sam se preselio u kombi. Nakon kratkog vremena čulo se glasno komentiranje družine izvan – što je bio znak da se nešto iza brda valja…
Poput nekog dima iz boce, na nebu se ukazalo nekoliko velikih bijelih tragova koji su se izvijali u vrtloge mijenjajući boje – od snježno bijele preko žućkaste do svijetlo zelenkaste. I tada sam pomislo: woow, evo je! No, sve se brzo rasplinilo na manje tragove i crte, tek pokoji bljesak, ničim ne odajući dojam senzacije kakva se viđa na fotografijama, ili video isječcima o polarnoj svijetlosti.
Nezadovoljan, i pomalo razočaran vratio sam se u automobil, komentirajući kako je to otprilike to, i da smo eto vidjeli barem nešto. A to je u prijevodu značilo da unatoč kristalno zvjezdanom nebu bez mjesečine, dobroj poziciji, te pojačanoj svjetlosnoj aktivnosti (dakle idealnim uvjetima za jednu nezaboravnu Auroru Borealis) naprosto – nismo imali sreće. Dakle, od spektakla smo vidjeli jedno s, i to ono malo.
“Sada ćeš pisati o ovome, zar ne”, upitala me prijateljica, a ja sam joj kao iz topa odgovorio: “Oprosti, o čemu da pišem, pa ovo nije ništa posebno!
Sretna juha – za najljepše iskustvo u životu
I tako, pomalo umorni, sada već vidljivo nesretni, sjeli smo oko vatre i utjehu pronašli u finoj juhici koja ipak nije zaliječila naše polarne rane, a crne slutnje da nećemo vidjeti ono zbog čega smo tu, mogle su se opipati u zraku.
‘Lucky soup’ dometnuo je vodič, pokazujući nam radar na mobitelu koji je otkrivao aktivnost na nebu blizu nas. Pomislio sam ‘kvragu sve, ti i ta tvoja sretna juha, želim polarnu svijetlost odmah i to najraskošniju ikad’.
A onda je negdje malo prije 23:00 krenulo i nebo je nakon kratkih bljeskova, posve eksplodiralo. Njeno veličanstvo Aurora Borealis započela je svoj senzacionalni ples iznad naših glava prostirući se u velikom luku preko cijelog neba.
“O moj Bože, evo je, plesna kraljice, stigla si, volim te, divna si…” – samo su neke od gluposti koje su ispadale iz mojih usta dok su oči bile zaslijepljene čarolijom na nebu, a noge su zapinjale preko kamenja.
Potom sam se jednostavno ispružio na obližnji snijeg upijajući svu tu nevjerojatnu ljepotu, koja se šepurila na nebu iznad nas. Nebeski valcer u vrtlogu zelenih, bijelih i žućkastih boja, vijorio je nad našim glavama izmjenjujući se u širokom luku, mjenjajući pozicije i intezitet od tek malenih sjena do sasvim jasnog svijetla.
Čas ovdje, čas ondje, malo dalje pa opet blizu, iznad glave, onda lijevo, ili desno – nisam znao gdje ću prije pogledati. I dok smo se grlili i vikali kako smo je eto ipak dočekali, iznad nas se polako završavala čarolija koju nikada nećemo zaboraviti.
Magija je trajala nekih 15 minuta, a onda se poput najljepših zvijezda repatica razdvojila u nekoliko manjih svjetlosnih linija, i naposlijetku lagano isčezla.
Sretni i (PRE)zadovoljni pokupili smo stvari, ugasili vatru i lagano krenuli natrag prema hotelu, a vodič nam je potvrdio kako je ovo bila jedna od najljepših polarnih svjetlosti koju je vidio.
Jutro je donijelo i link s fotografijama (da, agencija se brine i da profesionalnom kamerom zabilježi sve što ste proživjeli), a na jednoj od njih polarna je svijetlost doslovno ‘okrunila’ moju glavu.
“Moze li bolje”, zapitao sam se i zaključio kako je to bilo jedno od najljepših iskustava u mom životu. I da, nakon svega posve je u redu da mi zavidite, barem malo.
Ako i vi želite doživjeti sve navedeno, ili barem većinu, toplo vam preporučam Greenlander agenciju, a više o njima pročitajte na linku Greenlander the Tour Operator in Arctic – Greenlander. Jer ako je dovoljno jako želite, uz njihovu pomoć, želja bi vam se mogla i ostvariti. XoXo