Četvrtak, 21 ožujka, 2024

Život na sjeveru: Pravo na ljubav – osnovno ljudsko pravo!

Potrebno je dobro zapamtiti, pogotovo u najgorim vremenima, kako nikakve druge vrijednosti ne možemo stavljati ispred onih ljudskih, kako ne smijemo obezvređivati, niti ponižavati drugačije od sebe

„Manjine uvijek imaju pravo“ natpis je uklesan na pločniku Karl Johans gate, glavne ulice u Oslu. Autor, poznati norveški dramaturg Henrik Ibsen, napisao je tu rečenicu u svom djelu znakovita naziva – “Neprijatelj naroda”.



Ibsenova drama, kao jedan od najvažnijih klasika dramske literature, govori o pojedincu koji se suprotstavlja duboko korumpiranom sustavu, a koji zadire i u samu njegovu obitelj. Uz ostale citate tog velikana koje krase pločnike te ulice, ova svakako ima posebno značenje. Barem za mene.

Citati H. Ibsena na glavnoj ulici Osla

Norveška u svojim temeljima ima inkluziju

Nakon malenog istraživanja oko navedenog, nametnuo mi se zaključak kako je upravo ovaj natpis ujedno i glavni moto države u kojoj je većinski narod, dakako, norveški. A upravo je ta većina odgovorna za donošenje i provedbu zakona i odredbi koje priznaju i poštuju prava manjina, osiguravajući im tako normalan život. Samim time Norvežani pokazuju koliko su kao narod i društvo kroz povijest rasli, napredovali i razvijali se u smjeru prihvaćanja drugih i drugačijih, stvarajući državu koja danas u svojim temeljima ima upravo inkluziju tj. uključivanje nečega ili nekoga unutar određene skupine, ili strukture.  

U inače najpoznatijoj gradskoj ulici koja povezuje kraljevski dvorac s glavnom zeljezničkom postajom mogu se pročitati i 69 drugih citata iz Ibsenovih drama, pisama i govora koje je taj poznati umjetnik napisao za života. Svi koji pohode brojne butike, restorane, parkove i kafeterije mogu usput zastati, čitati i upoznati se sa riječju i djelom Henrika Ibsena te uvidjeti koliko su neke izjave upravo bezvremenske.

Sjećam se dobro kako sam za svog drugog posjeta Oslu, „nagazio“ na gore navedeni citat i pomislio, kako li je samo točan. Naime, negdje u to vrijeme u Hrvatskoj se održavao besmisleni referendum kojim su se građani, odnosno većina, izjasnili za to da se u ustav unese odredba po kojoj je brak životna zajednica muškarca i žene učinivši ga tako određenim kategorijama građana nedostupnim. Tako su se eto „zaštitili“ da LGBT osobe, slučajno ne bi stupile u svetu zajednicu koja je i ustavom pripala isključivo ženi i muškarcu.

Pronašao sam tada jednu lijepu definiciju vladavine većine koja ide ovako: „Demokracija nije neograničena vlast naroda, nego sustav ustanova i vrednota koje građane štite od straha i poniženja tako sto im jamči da ljudska prava nikada i ni pod kojim uvjetima ne mogu ovisiti o neizvjesnosti većinskog odlučivanja i nepredvidivosti takozvane narodne volje“. A upravo tim referendumom dokinula se jedna od temeljnih građanskih sloboda, a to je sloboda od straha. Tako je većina lagano uspostavila svoju diktaturu ponizivši drugu manjinu. Osim što je to izrazito opasan i duboko neprihvatljiv čin, dobro znamo da ponižavati nije lijepo, a niti pristojno. Barem su mene tako naučili. Kažu da je povijest učiteljica života, a upravo je ona prema LGTB osobama bila nezamislivo stroga.

Manjina koja širi pozitivne vibracije, ljubav i toleranciju

Ta je manjina za „svoj“ mjesec odabrala lipanj, po hrvatski, juni po svjetski, kako bi obilježila sve što je vezano uz njezinu najčešće bolnu, ali i hrabru dugotrajnu borbu, kulturu i običaje, te upozorila na probleme s kojima se i danas susreće. Unatoč tesko naučenim lekcijama, ali i svakodnevnim izazovima, upravo ta manjina širi pozitivne vibracije, dobru energiju, ljubav i toleranciju; kako prema većini tako i prema svemu sto je drugačije. Premda su u svim režimima, ali i dijelu katastrofa kroz povijest bili “dežurni krivci”, LGTB populacija nikada nije odustala od borbe za svoja prava.

Zastave duginih boja su posvuda.

Dovoljno se samo vratiti u nedavnu prošlost i sramotnu stigmatizaciju za vrijeme epidemije AIDS-a kako bismo shvatiti koliko su samo “lagane žrtve” bile upravo „bolesni“ pripadnici jedne seksualne manjine. Zato ne bi smjeli putem referenduma u ustave unositi diskriminirajuće odredbe, ne možemo niti mijenjati zakone kako bi se poštovala narodna volja, a još manje smijemo braniti drugima osnovna ljudska prava i pobjednički mahati zastavama većine. Jedino što možemo i trebamo jest zajednički živjeti svoje suživote, u jednoj drugačijoj i boljoj stvarnosti, gradeći normalno društvo u kojemu će se svaki pojedinac dobro osjećati. Trebamo, također, živjeti u onoj normalnosti koja nam niti na trenutak ne smije dopustiti da smanjimo zajedničku odgovornost za bilo kojeg člana društva. Pogotovo onog osjetljivijeg i pripadnike  manjina.

„Ako danas dozvolite diskriminaciju jedne grupe, bez obzira što mislili o toj grupi, budite sigurni da ćete sutra na dnevnom redu biti vi jer svatko od nas, po nekom od kriterija, uvijek pripada i određenoj manjini“, netko je jednom lijepo objasnio. I zato je potrebno dobro zapamtiti, pogotovo u najgorim vremenima, kako nikakve druge vrijednosti ne možemo stavljati ispred onih ljudskih, kako ne smijemo obezvređivati, niti ponižavati drugačije od sebe, one čiji će ožiljci stroge učiteljice povijesti zauvijek upozoravati što je sve bilo potrebno da bi mi, današnje generacije, mirno ubirale plodove svojih prava.

Svi se trude biti dio dugine priče

Jednako kao i svjetska niti norveška povijest LGTB osoba nije bila posuta ružinim laticama i iako su jako daleko dogurali, borba za prava je sve samo ne gotova. Dug put, popločan zabranama, skrivanjima i ništa manje sramotom, bio je potreban za sve ono sto danas postoji u zemlji, koja, kao i većina drugih demokratskih država svijeta, upravo obilježava mjesec pridea.

U zemlji u kojoj su manjinska prava danas među najbolje uređenima u cijelom svijetu, a političari, članovi vladajuće desničarske stranke uključujući i premijerku Ernu Solberg, marširaju u prvim redovima parade ponosa koja je posljednjih godina postala iznimno popularna. Sve se trude biti dio dugine priče pa je tako najveća norveška banka DNB svoje stranice prigodno ukrasila logom duginih boja sponzorirajući brojna događanja. Istodobno će norveška javna televizija NRK cijeli subotnji dnevni program posvetiti upravo svim zbivanjima oko parade.

Zastave i zastavice duginih boja ovoga se mjeseca ponosno vijore na svim važnim, i manje važnim institucijama, uredima, trgovinama, restoranima, pa čak i u domovima za skrb starijih osoba, a u šarolikom, zabavnom i nadasve pozitivnom ozračju zabavljaju se čak i svećenici. Naime, norveška službena crkva dopušta istospolna vjenčanja, a za to su izabrali nekoliko svojih sakralnih objekata diljem Norveške. U njima je dopušteno sklapanje brakova LGTB populaciji jer su i oni konačno prepoznali kako je pravo na ljubav – osnovno ljudsko pravo.

Svi sudjeluju u paradi, i stari i mladi

A sama je povorka priča za sebe. Posljednjih je godina sve više ljudi, zabave su sve veće, a partyji sve bolji, pa je netko dodao kako je taj dan postao „17. svibanj – na steroidima“. Jedno je ipak sigurno; tada slavimo ljubav za sve, Oslo eksplodira u bojama i zvukovima, a pod duginim zastavama ima mjesta za sve ljudi dobre volje, one tolerantne, ali i one koji će to tek postati.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime