Kako li je teško biti žena u nekim društvima. I premda u 21. stoljeću jezive fikcije Sluškinjine priče i Proročanstva spisateljice Margaret Atwood u nekim zemljama polako, ali sigurno bliže se javi. U Hrvatskoj je jedna žena i majka odlučila što će učiniti sa svojim tijelom i svojom trudnoćom, ali avaj, ne ide to tako glatko.
Pomoć je potom potražila u Ljubljani, gradu koji je tek nešto više od stotinjak kilometara fizički udaljen, no pokazalo se da je milijunima svjetlosnih godina civilizacijski i moralno ispred. Tamo su je lijepo primili, ljudski joj objasnili kako stvari stoje i odlučili joj glatko pomoći. Posve sam siguran kako bi isti takav tretman Mirela Čavajda imala i u Norveškoj.
Riječ je o slobodi izbora
U zakonu o pobačaju piše da žena donosi odluku o istom do 12 tjedna trudnoće. Ako se, pak, na pobačaj želi između 12 do 22 tjedna potrebno je napisati molbu koju potom procjenjuju dva liječnika, a konačna odluka se donosi zajednički i to ako je život žene ugrožen; ako trudnoća, porod i briga za dijete stavljaju ženu u težak položaj te ako postoji opasnost da dijete dobije neku tešku nasljednu, ili drugu vrstu bolesti.
Zakon o pobačaju, također, ima i pravilo koje kaže da ako trudnoća predstavlja neposrednu opasnost za život, ili zdravlje žene, može se prekinuti bez obzira na odredbe Zakona o pobačaju. A prije svega riječ je o slobodi izbora, vlastitom tijelu i reproduktivnim organima o kojima samo i jedno žena može odlučiti, a u kompliciranim situacijama, poput ove, uz pomoć, savjet i podršku stručnjaka.
Siguran sam da bi se u Norveškoj odluka ove žene poštovala, uz tople riječi i razumijevanje sviju koji brinu o trudnoći, kako bi joj strahota koju prolazi bila barem malo lakša i koliko je to moguće manje bolna. Jer ovdje trudnice imaju, pa jasno – ljudski tretman i sustav im pruža svu potrebnu brigu i zaštitu. Tijekom trudnoće svi pregledi i konzultacije su besplatni, a žene dobivaju sto postotni plaćeni rodiljni dopust ako odaberu kraće razdoblje od 34 slobodna tjedna. Ako se buduće majke odluče za 80 tjedana dopusta, bit će im plaćeno 80 posto od njihove prosječne mjesečne plaće.
Norveški tate provode više vremena s djecom
Norvežani su otišli i korak dalje pa su davne 1993. godine i očevima uveli rodiljni dopust. Uz konstantna poboljšanja i dorade zakona, norveški tate imaju pravo na 15 tjedana u potpunosti plaćenog rodiljnog, ili pak 19 tjedana koji im je plaćen 80 posto od iznosa mjesečne plaće. Jasno, oni u prosjeku uzimaju gotovo cijeli dopust, a posljednja istraživanja pokazuju da je to pozitivno utjecalo na njihovu ulogu kako u odgoju, tako i obiteljskim obvezama.
Očevi sada provode dnevno više vremena s djecom i obitelji nego što su to činili prije dvadesetak godina, a oni s djecom mlađom od 7 godina provode manje vremena na poslu i otprilike 4 sata više troše na “obiteljske poslove” nego što su to činili u 70-tima. To bi ukratko značilo da društvo, gle čuda, ide naprijed, razvija se, mijenja i napreduje, ostavljajući podjelu poslova, ali i rodiljnih dopusta daleko u prošlosti.
Još davnih dana postavljeni su temelji posebnog statusa žene u norveškom društvu. Naime, kako bi prehranili obitelj, muškarci su zbog ribarenja i lova dugotrajno izbivali, pa su žene u surovim sjevernjačkim uvjetima bile prepuštene same sebi, te su, uz odgoj djece, vodile računa i o sva četiri kuta kuće često radeći i teške, muške poslove.
Zbog iznimne volje i snažnog karaktera, one su tako postajale glave obitelji, što je udarilo temelje iznimnog poštovanja prema umijeću žene i majke koja je danas dosegnula status kraljice po pitanjima ravnopravnosti spolova. Tako su žene u svremenoj Norveškoj rame uz rame muškarcima kada su u pitanju mjesečna primanja, ali i pozicije moći. Prema ovdašnjem zakonu iz 2002. godine, čak 40% žena trebaju biti članovi nadzornih odbora, a upravo su te kvote primjer koji slijedi cijela Europa.
Više za madraca, a manje za mudraca
I tako stižemo do jedne lijepe izreke koja kaže: “Nijedna nacija ne može doseći visine slave ako vam žene nisu rame uz rame s vama.” A žene su u Norveškoj najdalje dogurale, za razliku od nekih društava u kojima se još doživljavaju onako više za madraca, a manje za mudraca.
Pa tako u 2022. godini o njihovim reproduktivnim organima, ženskom tijelu i bolnim odlukama, mišljenja, zaključke, a u konačnici i zakone donose (a one koje bi trebali najčešće i ne donose, op.a.) stranke očajnih namjera i opskurnih članova te razni hodaći za život, potpomognuti zatucanim udrugama. S druge ih, pak, strane spremno dočekuje truli zdravstveni sustav, molitelji pred bolnicama i ginekolozi s nevjerojatnim “prizivima savjesti” iza kojeg se zapravo kriju mizoginija i šovinizam jer – zna se – gdje je ženi mjesto.
Posebnu, pak, svijeću u svemu drži i Crkva, u ovom slučaju Katolička, koja se jednako kao i sve ostale dogme, ovisno o državi u kojoj su dominantne, ne libi prokazati “grešnicu”, pa makar i šutnjom koja je najčešće odobravanje. Primjerice, takvo nešto nezamislivo je u liberalnoj Skandinaviji, u kojoj su vjere, ali apsolutno sve odreda, kirurškom preciznošću uklonjene iz svjetovnog društva, da ne spominjem i iz odluka koje imaju veze s bilo čijim reproduktivnim sistemom.
Žena donosi odluke o vlastitom tijelu i trudnoći
Biologija nas uči kako život započinje rođenjem, sve drugo su isprazne “vjerologijske” gluposti koje božanstvima opijene mase pokušavaju progurati kao mainstream i nešto posve normalno. A jedino što je zapravo normalno jest da žena donosi odluke o vlastitom tijelu i trudnoći, ma koliko one teške bile. Sustav bi joj, trebao u tome pružiti pomoć i podršku, a zakoni bi joj trebali omogućiti dostojanstvo i što bolje uvjete. No, vidimo kako stvari stoje u Hrvatskoj, ali i nekim drugim zemljama u kojima su žene, nažalost, i dalje – drugotne.
I za kraj donosim odlomak iz duboko intimnog, iznimno bolnog, otvorenog pisma Mirele Čavajde, žene i majke, koja se, zamislite, drznula odlučiti što će uraditi sa svojim tijelom i vlastitom trudnoćom: “Svim majkama koje će se naći u ovoj situaciji poručujem da ostanete snažne i hrabre i da koju god odluku donesete za sebe i za svoje dijete, znajte, imate na nju potpuno pravo. Bez osuda pojedinaca i javnosti.”