Za ljubitelje vizualnih magija kojima je nestašica novih nastavaka franšize Harryja Pottera činila velike i nepremostive duševne boli, J.K. Rowling je spremila avanture sličnih motiva, istog koncepta, ponešto prilagođenih junaka i čarobnjaka koji se bore specijalnim efektima sa silama mraka.
Ovaj puta Dumbledore skuži kako darker čarobnjak Gellert Grindelwald želi preuzeti kontrolu nad čarobnjačkim svijetom. Uz pomoć Newta Scamandera, Dumbledore i njegove ekipe čarobnjaka sukobljavaju svoje čudesne zvijeri s negativčevima. Opstanak svijeta je ugrožen. Počinje defile specijalnih efekata.
Johnnyju Deppu se izgubio trag u novom filmu
David Yates se specijalizirao za Rowlinginičine filmove i potpuno podredio sve vještine udovoljavanju dramskih predvidljivosti i scenarističkih začkoljica u funkciji zamračivanja činjenice da publika jedino želi specijalne efekte i ako je moguće što manje glupu priču koja povezuje magiju i podsjeća na neprežaljenog Harryja Pottera. To su, naravno, i dobili. Glumačka ekipa će uključiti prvu ligu komercijaliziranih Europejaca (Eddie Redmayne, Jude Law, Ezra Miller, Mads Mikkelsen) uz ostale sparing partnere, ali od samog starta biti podređena priči te stavljena u poziciju funkcionalnog popunjavanja rola bez pretjeranih mogućnosti za izdvajanje ozbiljnijim izvedbama u relativno neozbiljnom filmu. Nije zgoreg spomenuti kako se Johnnyju Deppu izgubio trag u novom filmu. Tko će ga znati zašto? 🙂
Istodobno, stari dobri Sam Raimi se nakon desetgodišnje stanke po propasti nelošeg “Oza”, nadvijenih sjena ne osobite trilogije “Spidermana” s Tobeyem Maguireom kao neodlučnim braniteljem mrežastog kostima, solidnog SF horora “Odvuci me u pakao”, vraća spec-efekt ritualima režije te se od mladog “Evil Dead” horor entuzijasta pretvara u potpuno iskoristivi čarobnjački materijal. U Marvelovom nastavku avantura neurokirura dr. Stephena Strangea dotični otključava Multiverzum unutar kojeg ga dočekuju teško shvatljive logičke i vizualne zamke ne samo novog antagonista nego i nove alternativne stvarnosti.
Borba lucidnog znanstvenika protiv neshvatljivo moćnog neprijatelja
U jeku popularnosti Multiverzum filmova (jedva dočekati Everything Everywhere All at Once), producenti su odlično izračunali kako će im spajanje face Benedicta Cumberbatcha u naslovnoj roli osigurati onaj britanski novi Michael Caine moment te ostaviti dovoljno CGI prostora za pretjerivanje vizualnim efektima tamo gdje su na vrijeme pokušali stati s trećim i posljednjim nastavkom Avengersa. U situaciji nedostatka priča jačih od plota jedne jedine opisne rečenice u koju stane cijela dramaturgija sa svim podzapletima, nova Strangeova avantura je nužno isto svedena na borbu lucidnog znanstvenika protiv neshvatljivo moćnog neprijatelja kao globalne prijetnje za svijet. U filmu kao poligonu za prezentaciju mogućnosti CGI-ja.
Koliko god se trudili naći podkontekste, metafore i subliminalna značenja, posebice zbog logički teško razumljivog koncepta multiverzuma, barem s pozicije onoga što nam danas pokušavaju podvaliti pod racionalno i moguće, novi Dr. Strange je kao blještava svjetlosna kugla. Sjajna na prvi pogled, ali zamorna fokusiraš li se na gledanje kakve to svjetlosne efekte sve proizvodi.
Oba filma nude sasvim solidne porcije zabave za one koji su se zaželjeli relativno moderno bajkovitih demonstracija specijalnih efekata u funkcijama zamračenja znatno maštovitijih dramskih struktura priče i scenarističkih rješenja. Oba filma su tapkanja po već viđenom i očekivanom, s više ili manje samokontrole prije pretjerivanja.
Dr. Strange: Multiverzum ludila 7/10
Čudesne zvijeri: Dumbledoreove tajne 6/10