Tamo gdje je Tarantino stao sa svojim sjajnim POV-om “Bilo jednom u Hollywoodu” jednako redateljski razmahano i dinamično nastavlja energijom nabijeni Damien Chazelle u trosatnoj odi dekadentnom, raskalašenom ranom Hollywoodu.
I kroz metaforu naslova koji je u ovom slučaju svoju Mezopotamiju između nijemog i zvučnog filma podijelio na dva razdoblja raspadanja i predstavljanja dviju era klasičnog Hollywooda i kroz paralelni portret više likova glasovitog producenta Jacka Conrada (Brad Pitt), droljaste ali talentirane narkomanke u usponu Nellie LaRoy (Margot Robbie), beznadežno u nju zaljubljenog latina Mannya Torresa (Diego Calva), te cijelog niza sjajnih sporednih i cameo rola od Spikea Jonzea, Olivie Wilde, Flea iz RHCP, Lukasa Haasa, Tobeya MacGuirea, Erica Robertsa, Chazelle i kao scenarist i kao redatelj vrlo profinjeno i slojevito secira sve ono privlačno, magnetično, površno i poluraspadnuto u prvog ligi Hollywooda kako nekad tako i sada.
Film je popraćen sjajnom glazbom
Sav taj površni i plastificirani, lažni svijet upitnih vrijednosti zabljesnut ispod svjetala reflektora koji od blještavila ne dozvole uvidjeti sve one metastazirane momente raspada i urušavanja sebe samog. To s kojom lakoćom Chazelleova kamera preskače vremenska razdoblja, secira i prati karaktere u svim upsovima njihovih highlightova i trenucima raspada, mijenja žanrove bez gubljenja inicijalne niti vodilje je zapravo iznimno dostignuće. I način portretiranja likove uvelike podsjeća na pristup Davida O. Russela u “American Hustle” ili lanjskom “Amsterdamu”, no istovremeno ne libi se u hi budget komercijalni film podrinuti subverzije kao ulaske u lascivne momente Danteovog pakla kroz vizuru spuštanja u skrivene bizarnosti Hollywooda. Od početnih scena i sjajnog davanja uptempo ritmike jednom svijetu pri vrhu uspjeha kao i njegovom raspadu, praćen je briljantnom glazbom Justina Hurwitza koja je odredila bitan dio varijetskog i kabaretskog doživljaja ritmike raspada Hollywooda.
Prilagodi se ili umri, potka je s kojom autor komunicira kroz dekadu prelaska s nijemog na zvučni film. Imajući u posluzi takve glumačke gromade kakve su Margot Robbie u ulozi koja podsjeća na droljasto ukazanje Sharon Stone u Scorseseovom “Casinu” ili impersonacije najboljih dramskih komada Charlize Theron, ili uz nju jednako sjajnog i tragikomičnog Brada Pitta koji ni u jednom trenu ne dovodi u pitanja ismijavanje svoje seksualnosti i bez pardona dovodi istu u pitanje, sav drugi star power glumački se priključio iznimnom castu.
“Babylon” je trosatno uživanje u svim razlozima zašto volimo visokobudžetni film koji dramaturški, karakterno, autorski, glumački i na sve izvedbene načine opravda svoju monumentalnost. Uz spomenuti Tarantinov filmski ep ovo je iznimni naklon i vrlo sugestibilna podmetačina svemu onome čime Hollywood već stotinu godina isijava. Prekrasnom prazninom i najvećom zabavom na svijetu.
Uživajte u jednom od najboljih autoironičnih obreckavanja i osvrta na sve ono zašto obožavamo ne podnositi Hollywood i ono najskrivenije od njega.
9/10