Od krimi drame do konceptualnog arty psihološkog trilera, s načelno jednom jedinom ulogom (premda se u nekoliko kadrova flashbackova ili nadzornih kamera pojavljuju i drugi likovi ali bez ikakvog aktivnog utjecaja na radnju), smještenog u klaustrofobičnu okolinu bogataškog stana, u kojem se greškom nađe zatočen unutar lopov slika i umjetnina – samo je Willem Dafoe kao čovjek koji radi razliku.
“Inside” je jedan od onih “one man band” filmova poput “Telefonske govornice”, “Buried”, “Locke” u potpunosti oslonjen na scenarij, umješnu dramaturgiju i glumačku izvedbu.
Film nudi mnogo toga
U slučaju scenarija Bena Hopkinsa i redateljske razrade rasplitanja egzistencijalističke situacije miša u zamci u kojoj se nađe glavni antagonist filma, osim standardno pouzdanog glavnog i jedinog glumca bar 20-ak minuta predugačkog filma, najveći je rad odradio direktor fotografije Steve Annis. On će svojim visoko vizualno stiliziranim i pomalo šminkerskim pristupom ocrtavanja zbivanja i kopnjenja nade kad se čovjek s krive strane zakona nađe u neočekivanoj zamci, opisivati puno više detaljizirajući od onoga što je uspijevalo dramaturzima. Osim što scenarij psihološki izvlači iz lopova skrivene kreacijske momente, crtaće i konstrukcijske talente prilikom pokušavanja iznalaženja načina bijega iz situacije, “Inside” zbog dinamike toka radnje ne ide u kategoriju oduševljavajućih.
Riječ je o filmu više izazovnom s filmotvorske strane obzirom da nije lagano podmetati sam sebi nogu, zadržavati gledateljsku pažnju u filmu ovog tipa bez sklizavanja u dosadnu, pretencioznost ili nepotrebnost – što su sve trenutci i djelići mozaika koje i “Inside” nudi. Ipak, riječ je interesantnom i svakako zanimljivijem filmu nego 90% dosadašnje godišnje filmske ponude.
7/10