Ovakvi filmovi su se snimali u osamdesetima kad se obiteljska komedija s djecom kao središnjim ili važnim likovima doživljavala kao potencijalno prestižan balkanski i jugoslavenski kino blockbuster potencijal. Umjetnost gledanja i prikazivanja života kroz nevinost i čistoću dječjeg pogleda na svijet uvijek je davala, ako ne urnebesne, onda zabavne predloške za vrsna djela. Takvo je i ‘Ljeto kad sam naučila letjeti’.
Čeprkanje po obiteljskim tajnama
Na tim premisama pametni producenti nisu trebali puno više od zbrajanja dva i dva ne bi li scenarij Ljubice Luković prema istoimenoj knjizi ‘Ljrto kad sam naučila letjeti’ Jasminke Petrović pretvorili u filmski slatkiš o dvanaestogodišnjoj klinki Sofiji (uvjerljiva starmala Klara Hrvanović) koja mašta o kampiranju s generacijom i prvom poljupcu. Nažalost, za ljetne praznike osuđena je umirati od dosade bez društva i interneta u trošnoj obiteljskoj kući na otoku Hvaru, gdje je “zatočena” s bakom Marijom i, blago rečeno, tetom Luce. No, čudno bakino ponašanje vodi Sofiju prema istrazi koja će rezultirati čeprkanjem po obiteljskim tajnama…
Angažiran je srpski hit redatelj Andrić čiji su raniji potpisi “Tri palme za dve bitange i ribicu” (1998.), “Munje!” (2001.) i “Kad porastem, biću kengur” (2004.) bili jamac znanja postavljanja komedije iza klinačkih očiju i perspektiva.
Iznimno šarmantan mozaik
Generacijski sukobi, zaigrani karakteri, dinamična režija, sjajna fotografija i rad kamere, duhovite nadrealne interpolacije, odlične i uvjerljive uloge, simpatične epizode Žarka Lauševića i Frane Lasića kao trademarkova balkanskih zavodnika osamdesetih, glavne ženske role Olge Odanović i Snježane Sinovčić kao bake i tete s kojima Sonja teško izlazi na kraj – sve su to kockice iznimno šarmantnog mozaika, za koji je tek ljeto i korona postfestum uzrok zašto nije u kinima prešišao i “Južni vetar” i “Tomu”.
Međunarodna koprodukcija i pop kulturološka suradnja država Srbije, Hrvatske, Bugarske, Slovačke radit će u smjeru distribucije filma po većem broju država, a općenito šarm Sonjine perspektive i obiteljskog feelgooda predstavljen je kao nužno potrebno djelce kakvih je malo i premalo u ponudi na prostorima zemalja izraslih kao nastavaka bivše Jugoslavije. Vremena se mijenjaju, ali potreba za dječjim pogledom na svijet ostaje konstantna, a to dokazuje i ‘Ljeto kad sam naučila letjeti’.