Agatha Christie ostaje najprodavanija autorica fikcije svih vremena, istovremeno i kraljica whodunita, osobito ako se Kenneth Brannagh dočepa prava ekranizacije avantura Herculesa Poirota. Kao i u slučaju uspješnih kino hitova “Ubojstva u Orient Expressu” i “Smrti na Nilu”, kada je od vlaka do trajekta rješavao šprancu zagonetki ubojstava, po kojoj na izoliranom mjestu skupina ljudi bude osumnjičena za ubojstvo, a samo najbritkiji od njih uspije dokučiti logiku ubojice. Što nam donose Agatha Christie i Hercule Poirot u filmu “Ubojstvo u Veneciji?”.
Uz Sherlocka Holmesa najpoznatiji povijesni istraživač umorstava beskrajna je inspiracija za detektivske filmove whodunit modela, kao što su bili jednako uspješni i catchy “Knives Out”, “Glass Onion” i “Bad Times at the El Royale” koji korijenski također proizlaze iz Agathinih zavrzlama. Ovaj puta ga zatičemo u Veneciji gdje živi u samoodabranoj izolaciji i mirovini, ali unatoč skepsi i prvotnom negodovanju, zatekne se u ukletoj palači u kojoj se održava spiritualistička seansa tijekom koje jedan od sudionika bude ubijen. Daljnji tok odvijanja radnje se podrazumijeva.
Nepredvidiv i zanimljiv koncept
Po literarnom predlošku knjige Hallowe’en Party iz 1969. nova je avantura dobila supernaturalni okus i nadnaravno okruženje. I to je najbolja vijest za ljubitelje detektivskih špranci jer se skripte ne ponavljaju po uvriježenom konceptu na baš toliko predvidljiv način već atmosferski pripuštaju bitne ugođaje žanra horora. Mimo dijapazona solidnih sporednih uloga, sam se redatelj uz nedavnu oscarovku Michelle Yeoh ističe kao najbolja glumačka odluka, dok se kao jedna od dodatnih glavnih rola atmosferski i fotografski samoistaknuo direktor fotografije Haris Zambarloukos.
Scenarij je vješto kao i u dva prethodna dijela i ekranizacija Agathe Christie raspisao Michael Green. Sudeći po prvim reakcijama, film će nastavljati silaznu komercijalnu putanju jer mu se unatoč atraktivnosti i finom niveliranju jeze nije desilo nježno preskakanje među nekoliko generacije publike. Nije dobio traženu pažnju new age klinaca novog milenija (za njih je prestarinski), a ljubitelji old school ekranizacija malo su zatečeni atmosferskim jezama koje ga guraju prema specijaliziranoj niši ljubitelja gothic horora. Na razmeđi između udovoljavanja pravilima žanra još uvijek je dovoljan broj ljubitelja prevođenja spomenutih literarnih klasika da se pokretanjem marketinške mašinerije ovakva vrsta filmova višestruko isplaćuje unatoč šablonskim predvidljivostima koncepta.
7/10
Naslovna fotografija: Photo by Henrique Ferreira on Unsplash