“Misliš li ti da smo mi, nas dvojica, neka vrsta zla?”, pita Damir svoga brata. “Ne, ja mislim da smo mi neki normalni ljudi”, odgovorit će brat. Ovaj dijalog samo je djelić onoga što film “Sigurno mjesto” čini nepodnošljivo sjajnim albumom staklene svakodnevice svakoga od nas. Staklena stoga što se ogleda život koji u trenutku može postati naš, iako toga dok gledamo film možda nismo ni svjesni.
Nepodnošljivo, naravno, pod navodnicima, jer kad krene film za očekivati je da krećemo na put koji nije toliko stvaran. Juraj Lerotić, redatelj i glumac u ovom filmu je najpitomija duša koju ćete sresti u ovim teškim vremenima. U nekoliko navrata gledajući ga uhvatit će vas, sigurni smo, osjećaj stida zbog nekih vlastitih reakcija u kudikamo manje stresnim situacijama od ovih koje gledamo u filmu. Suicidalnog Damira briljantno utjelovljuje Goran Marković. U dosadašnjim ulogama ne pamtimo greške, ali ovom ulogom kvalificirao se u sam vrh antologije našeg glumišta. Lerotić, kako rekosmo, igra pitomog, strpljivog, ljubavlju natopljenog brata koji ne upada u euforiju, očaj, procjep bilo koje vrste.
Sigurno mjesto je univerzum za sebe
Redatelj Lerotić dopušta si, stručno rečeno, procjep u režiranju kada priču u nekoliko navrata ne prikazuje linearno. Ti kadrovi neizbježne budućnosti dodatna su vrijednost ovog filma. Reakcije publike na kojem god festivalu dosad bio fenomenalne su jer je “Sigurno mjesto” univerzum za sebe s kojim možemo usporediti samo najkarizmatičnije ljude. Nagrade se lijepe za njega kao što se srodne duše lijepe jedna za drugu. Hoće li se i kipić Oscara zalijepiti za ovaj film ne znamo, ali nije ni bitno. On nije blockbuster, nije blještav, šaren, lažan i umjetnički nabildan.
Zagrlite ekran, ovo je ipak samo film
On je životan, psihološki bogat i tako svakodnevan. Veći od Oscara i svih nas koji ćemo ga pogledati. Lerotića i Markovića moraju pamtiti generacije kao dvojac koji je učinio nešto važno za hrvatski film, kulturu, zemlju općenito, Creska 3 treba biti univerzalna adresa životnih problema na koju se stigne na vrijeme. Juraj Lerotić je Luka Modrić i Ćiro Blažević našeg filma jer igra maestralno i razoružava nas najpitomijim osmijehom na licu u trenucima kad bi smiješak najradije izumro. On je učinio sve kako treba – ogolio vlastitu priču do kraja, maestralno režirao život i frapantno odglumio brata koji voli, koji je tu, koji je onaj kao da je odabran vlastitom mudrošću, a ne nametnut krvlju. A ta braća vrijede više. Najviše.
Nađite svoje sigurno mjesto i pogledajte ovaj film. Nakon toga zagrlite ekran i recite – sve je dobro, hvala Bogu – ipak je to samo film.