Federico Fellini, danas bi slavio 102. rođendan. Fellini je slavni talijanski redatelj i scenarist, rođen 1920. godine u Riminiju, malenom mjestu na Jadranskoj obali čija ga je posebnost lokalne zajednice inspirirala kroz stvaralački opus.
Nikada nije snimao filmove izvan Italije, on nije želio otići iz svoje zemlje. Smatrao je da najautentičnije može stvarati filmove o talijanskoj zajednici. Rim je postao drugi dom Federica Fellinija i jedno od glavnih lica u filmovima. On je u filmskom opusu stvorio vlastiti, autentični svijet. Njegovi likovi ne odlaze, oni žive i umiru zarobljeni u baroknim fantazmagorijama.
Puno njegovih filmova ima uporište u autobiografskim anegdotama, osobnim Fellinijevim fantazijama i sjećanjima, snovima i željama. Važno je napomenuti da Fellini strukturira svoja sjećanja, ali i izmišlja druga neproživljena sjećanja koja pretače na filmsko platno. Fellini portretira kolektiv u najbizarnijim trenucima.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Neorealistička tradicija
Neorealizam je struja u talijanskom filmu koja se javila potkraj 2.svjetskog rata i trajala do početka 50-ih godina prošlog stoljeća. Neo u nazivu priziva verističku tendenciju u talijanskom filmu na početku 1. svjetskog rata. Neorealizam je struja koja se usredotočuje na socijalnokritički prikaz suvremenosti i to siromašnih društvenih slojeva. Neorealistički filmovi prikazuju siromahe i njihov život za vrijeme i nakon rata.
Kadrovi su neuljepšani i autentični. Neorealisitčki redatelji snimali su izvan studija, angažirali su neprofesionalne glumce, a filmska priča nema dramski intenzitet, nego je to kaleidoskop života. Najznačajniji predstavnici bili su Roberto Rosellini i Victorio De Sica. Početkom 50-ih, neorealizam gubi na poletu i aktualnosti, zbog toga što su se društvenoekonomske prilike u Italiji poboljšale.
Neorealizam duše
Ipak, stvara se nova struja neorealizam duše čiji je ključni predstavnik Fernando Fellini. Fellini gruboj stvarnosti dodaje elemente fantazije, bajke, poezije i razigranosti. To postaju ključni elementi Fellinijevog kinematografskog kozmosa. Gubitak smisla života Fellini tematizira u filmu La Strada, koji predstavlja njegov prvi svjetski uspjeh. On u tmurnu svakodnevicu ubacuje poeziju.
Cirkus, muzičari, magija i čarobnjaci postaju jedan od njegovih zaštitnih znakova. Fellinijevi filmovi su imaginirano sjećanje na radosti iz njegova djetinjstva. On je kao pravi neorealist prikazivao svijet besposlenih lutalica, sitnih kriminalaca, prostitutaka, svetica, majki, invalida i začudnih ljubavnika. Bio je opsjednut potragom za smislom života. Njegovi likovi uvijek su potretirani u sizifovskom naumu traganja smisla. Groteska, snažna kritika fašizma i duboka introspekcija odlike su njegovih filmova.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Federico Fellini je sa svojom suprugom, slavnom glumicom Giuliettom Masinom, ostvario jedno od najkreativnijih i najpoznatijih bračno-filmskih partnerstava u povijesti. Ona se pojavljuje u gotovo svakom njegovom filmu, kao i Fellini.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Fellini je talijanski genij koji je sudjelovao u oblikovanju svjetske kinematografije. Donosimo 5 ključnih filmova koji i danas nadahnjuju filmaše i publiku:
Cesta, 1954.
Grubi Zampano ulični je zabavljač koji Italijom putuje na svom motociklu i publiku zabavlja kao snagator koji trga lance svezane na njegovim prsima. Kad odluči svoju točku proširiti i učiniti je atraktivnijom, Zampano od siromašne samohrane majke s mnogo djece za deset tisuća lira otkupi mladu, veselu djevojku Gelsominu. On joj daje ulogu klauna i najavljivača nastupa. Oni putuju od grada do grada, a između njih razvija se neobičan odnos.
Ovaj film istražuje svijet uličnih performera, cirkusa, ljubomore, začudne ljubavi, strasti, grubosti i odbojnosti. Fellini je stvorio autentičan polusvijet. Fellinijeva žena, glumica Guiletta Masina igra Gelsominu. Ovo je prvi Fellinijev film koji je osvojio Oscara. To je film koji je inspirirao Boba Dylana da napiše svoju slavnu pjesmu Mr. Tambourine Man.
Cabirijine noći, 1957.
Masina je ovdje ponovno u naslovnoj ulozi. Ona glumi prostitutku zvanu Cabiria. Taj lik se pojavio u Fellinijevom filmu Bijeli šeik, a pet godina kasnije Fellini je taj lik pretvorio u protagonistkinju svojeg novog filma. Cabiria je napisana poput Gelsomine, dobroćudna i naivna. Gledatelji u ovom filmu prate događaje od trenutka kada je njen ljubavnik gurne u rijeku i pobjegne s torbicom. Ona se potom susreće s različitim sumnjivim likovima.
Ovaj film je 1958. godine nagrađen Oscarom u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja. Autorova supruga Giulietta Masina, nagrađena je u Cannesu. Ovaj film je prvi odmak od neorealizma. Fellini je kreirao impresivni osjećaj bijede, ali je ta bijeda poetična. On stvara priču o dorodušnoj i plemenitoj ženi koja se ne uspijeva snaći u hladnom, prevarantskom svijetu.
Slatki život, 1960.
Ovaj film započeo je dugu umjetničku suradnju Fellinija s glumcem Marcellom Mastroiannijem. Rimski novinar Marcello Rubini, provodi dane u traganju za senzacionalnim pričama iz gradskog javnog i mondenog svijeta, koje objavljuje u popularnom dnevnom listu. Ključan je događaj pojava velike filmske zvijezde Sylvie, koje snima svoj novi film. Marcello se zaljubljuje u nju, ali život mu se komplicira. Slatki život ovjenčan je Zlatnom Palmom 1960. godine, a dvije godine kasnije nominiran je za četiri Oscara. Fellini je osvojio Oscara za najboljeg redatelja, izvorni scenarij i najbolju kostimografiju.
“Slatki život” je egzistencijalna drama, mozaično strukturiran stilizirani prikaz detalja svakodnevnice protagonista koji se kreće velegradskim miljeom. Fellini je na platnu prikazao tjeskobu i mrak urbanog života. Protagonist je opterećen, kao i svi njegovi likovi, krizom identiteta. Marcello je usamljen u svijetu raskoši i izobilja. Ovaj film je kritika ispraznog materijalizma, ali i prikaz intelektualca koji se ne može suprotstaviti takvom okruženju.
8½, 1963.
Ovaj film predstavlja Fellinijevo remek djelo. Godine 1964. od pet nominacija za Oscara nagrađen je za najbolji film s neengleskog govornog područja i za najbolju kostimografiju. Te iste godine nominiran je za nagradu Bafta, a osvojio je i Grand Prix na međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi. To je redateljevo ispovjedno autobiografsko ostvarenje. Ključan je simbolički naslov filma. Do tada Fellini je snimio sedam i pol filmova, šest dugometražnih, dva kratka kao segmente omnibusa te jedan u suradnji s Albertom Lattaudom, pri čemu je sve osim svojih dugometražnih projekata smatrao filmovima na pola.
Ovo je djelo bez konkretne radnje, ali ključna je metafilmska dosjetka u kojoj protagonist, Fellinijev alter ego Guido Anselmi, traži nadahnuće za novi film. U ovom filmu tematizira se kriza identiteta i problemi u komunikaciji s okolinom. Pod utjecajem kontrakulture 60ih, Fellini je počeo napuštati neorealizam i inspirati se knjigama Carla Gustava Junga. Počinju ga zanimati arhetipi i instrospekcija. Da autentično prikaže psihu čovjeka, počinje se koristiti snovima, nadrealnim detaljima i poetičnom vizualnošću. “Osam i pol” je film o Felliniju, koji kao ni njegov protagonist, prije početka snimanja ovog filma nije imao spreman scenarij.
Amarcord, 1973.
Godine 1975. Amarcord je nagrađen Oscarom za najbolji film s neengleskog govornog područja, uz nominacije za najbolju režiju i najuspjeliji izvorni scenarij te nominaciju za Zlatni globus. Ovaj film je zasigurno jedan od najpoznatijih i najpopularnijih filmova legendarnog Federica Fellinija. To je impresivna nostalgična, izuzetno duhovita, gorko-slatka humorna drama o slikovitom talijanskom gradiću Riminiju 30-ih godina prošlog stoljeća. Fellini iznimno vješto eksploatira mediteranski kolorit i profilira galeriju ekscentričnih protagonista.
Naslovna fotografija: @federico_fellini