Veliki akcijski hit čekao je korona primirje kako bi upao u matricu holivudskog producentski dirigiranog avanturističkog filma.
Troje scenarista pisalo je prilagodbu popularne video igrice za veliki ekran ne bi li zakucali ultimativnu akcijsku jurnjavu i razbibrigu koja će dobaciti do bilo kojeg od nastavaka “Indiana Jonesa”, “Tomb Raidera”, “Nacionalnog blaga” i “Pirata s Kariba” (pogotovo grand finale!) kao prethodnika s prilično sličnom premisom. No, rezultat je poput stilske vježbe i domaće zadaće na radionici filmskih scenarija u kojoj ne sudjeluju osobito kreativni wannabe scenaristi.
Misteriozna vrata za koja trebaju specijalni ključevi. Tup. Tup. Tup. Mapa s putokazima, otvaranje portala… Wow, kako domišljato! Red jurnjave, red tuče, red iznenađujućih otkrića u podzemnim prostorijama i hodnicima, red sumanute potjere za glavama glavnih likova, red markiranih negativca koji, gle čuda, jurcaju za istim ciljem, red unezvijerenog korištenja CGI prilikom akcijskih scena…
Sve nikada viđeno!
Čini se kao da su producenti stajali nad glavama kreatora i prstima pokazivali koju scenu iz igrica žele u filmu. Evo, ovu! I ovu. I ovu. Kako mislite nema ‘juice’? Nema veze, ima love.
Istina je kako od ovakve vrste filma ne očekujemo originalnost već zabavu – odlične akcijske scene i, zapravo, imitaciju jurnjava i avantura predstavljenih u dosadašnjim nastavcima igrice. I ono što smo dobili je točno to. Samo smanjenog intenziteta i doživljaja.
‘Die hard’ fanovi kompjuterskog serijala odmah će prigovarati izboru Toma Hollanda za ulogu Nathana Drakea kao premladog. Isti je problem imao i kao Spiderman, što se – bar kad su brojke u pitanju – pokazalo neopravdanim. Takvih bi se ‘dlaka u jajetu’ moglo naći sijaset, no ako ostavimo sitničarenje po strani i zaboravimo sve što znamo o produkciji komp game serijala, film počinje dobivati smisao i odvojeni život od igrice.
Film je akcijski napumpan, ima sasvim dobro programiran ritam, muški trio glavnih likova je funkcionalan
Holland je poput mladog Cruisea posvećen akcijskim pretjerivanjima bez zamjenika; Mark Wahlberg je pretjerao u “čudim se” modu, ali je njegova zabrinuta faca s naboranim čelom standardno pouzdana, dok je Banderasov autopilot negativca toliko dobar da ni Armand Assante glavom ne bi to tako dobro odradio. Na žalost, to je sve što o likovima od krvi i mesa možemo primijetiti.
Nakon dva sata jurnjave zaključit ćete kako ste pogledali modernije producirani Tomb Raider samo što je u glavnoj ulozi muškarac i nećete mu vidjeti apsolutno nikakvu drugu svrhu i smisao osim – monetarnog. Govorimo o filmu, naravno, ne o muškarcu. S obzirom na prve rezultate s kino blagajni i taj će cilj biti ostvaren polovično. Mlaka recepcija filma ugasit će i ono malo interesa neodlučne publike koja dvoji što će sa slobodnim vremenom.
Između nove jurnjave i novog ‘whodoneit’ nastavka Agatha Christie, predlažmo vam da se odlučite za “Smrt na Nilu”. Uzdamo se i da će “Lost City” popravljati okuse i ispravljati ukuse kad je riječ o ultimativno zabavnim avanturističkim filmom.
Ocijena: 5/10