Posljednji, dvanaesti mjesec u godini onaj je u kojem podvlačimo crtu i osvrćemo se na sve što smo u protekloj godini doživjeli, proživjeli, ostvarili… Jedna od onih kojoj je 2020. godina bila iznimno turbulentna jest 31-godišnja Anita Meštrić koja je završila studij sestrinstva na zagrebačkom Zdravstvenom veleučilištu, pa upisala diplomski studij Poslovne ekonomije na Sveučilištu Sjever u Varaždinu.
No, Anita je i ona koja je otvorila i zatvorila karantenu grada Zagreba u Tomislavovom domu na Sljemenu u prvom valu pandemije koronavirusa. Nakon zatvaranje karantene radila je među prvima PCR testove u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, a s krajem ove godine i nakon svih iskustava koje joj je 2020. godina donijela, odlučila učiniti nešto za svoju lokalnu zajednicu.
Psihički je puno teže izdržati samoizolaciju nego fizički
“Prvu noć u karanteni na Sljemenu odradio je kolega iz Hitne, ujutro sam na njegovo mjesto došla ja. Sjećam se da je moj prvi dan u karanteni bila nedjelja i da smo dan ranije na sastanku napravili organizaciju i ustroj rada. Čim sam stigla u Tomislavov dom, upoznala sam i djelatnike hotela, kao i djelatnike Crvenog križa koji su bili dio tima. Iako smo se upoznali to jutro, do popodneva smo funkcionirali kao tim koji zajedno radi oduvijek. Bilo je to uistinu životno iskustvo”, sjeća se Anita svog prvog dana u karanteni grada Zagreba. Djelatnici hotela nisu ranije imali doticaj sa zdravstvenim sustavom, kao što ona nije imala pojma o tome kako funkcionira hotel, pa su učili jedni od drugih.
Na samom početku pandemije se o virusu znalo vrlo malo, pa su svi bili jako oprezni. U smjenama od 12 ili 24 sata nastojali su olakšati boravak u samoizolaciji korisnicima karantene i malo su mislili na strah za sebe i svoje najbliže. Anita je shvatila koliko je ljudima u samoizolaciji bilo teška neizvjesnost kroz koju su prolazili dok su čekali hoće li se pojaviti simptomi ili ne, koliko su se bojali da ne ugroze druge ako su pozitivni, koliko su im falili drugi ljudi, koliko su im značile inače beznačajne stvari poput one da mogu otići u dućan… Psihički je bilo puno teže izdržati samoizolaciju nego je to možda bilo fizički, pa im je i u tim trenucima pomagao humor kojeg Aniti ne nedostaje.
Naučite se smijati sami sebi: Humorom protiv straha od koronavirusa!
Dok je Anita bila dežurna u zagrebačkoj karanteni, roditelji i brat su završili u bolnici jer su bili korona pozitivni
“Netko bi možda pomislio ‘kaj nekome može faliti u hotelu’, ali biti zatvoren u sobi 14 dana i to potpuno sam i nije baš lako. Sva komunikacija se odvijala telefonski. Korisnicima se obavezno ujutro i navečer mjerila temperatura i pažljivo se pratila pojava respiratornih simptoma. Kroz dan bi nas često nazvali samo da pitaju što radimo i da popričaju s nekim. Slavili smo i jedan rođendan. Kuhar je napravio malu tortu, a mi smo pjevali ispod prozora”, govori Anita s toplinom iako su to bili neki od najtežih trenutaka u njezinu životu. Naime, osim što je na Sljemenu doživjela sve – i stres i snijeg i potres, Aniti su stigle i ne toliko dobre vijesti od doma. Nakon što joj je nedugo prije početka pandemije umrla baka kojoj je otkriven karcinom u kasnoj fazi, obitelj je snašla nova nevolja.
“Nitko od nas nije stigao prihvatiti da bake više nema, a već je bilo vrijeme za novi šok. Moja obitelj je bila među prvima koji su bili pozitivni na Covid-19 u našem kraju. S time se nije bilo baš lako nositi zbog raznih osuđivanja od strane ljudi koji nisu imali razumijevanja. U to vrijeme su svi pozitivni pacijenti bili smještani na bolničke odjele. Od sprovoda do toga da su otac, majka i brat u bolnici, a sestra u samoizolaciji, prošlo je samo tjedan dana”, priča Anita koja tad nije imala puno vremena za razmišljanje o emocijama. Znala je kako mora funkcionirati i biti prisebna na poslu. Isti dan kad je otac primljen u bolnicu u Varaždinu, zbog teškog je stanja premješten u zagrebačku Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”.
Crveni nosovi klaunovidoktori: I najbolesnijima vraćaju osmijeh i nadu
Iako su to bili teški trenutci, Anita niti u jednom trenutku nije pomislila da bi se moglo dogoditi nešto loše
“Čekala sam ponoć da nazovem odjel da pitam jesu li stigli. Drugi dan ujutro sam nazvala našu epidemiologinju dr. Kosanović da kažem da je tata jako loše i da je tu. ‘Anita, on je trenutno na najsigurnijem mjestu u Hrvatskoj i razmišljajmo samo pozitivno’, rekla mi je. I to je bilo to. Ostala je briga, ali nije bilo straha od ishoda. Svako jutro bih ustala, razmislila o tome što sve trebam i krenula. Dan je počinjao pozivom u bolnice da čujem kako je tko. Mama je najotpornija, ona je izašla iz bolnice nakon 14 dana, brat nakon 33, a otac nakon 42. Kada je otac došao kući za ručkom smo se šalili kako ipak on najviše voli biti u centru pažnje, pa je zato toliko dugo bio u bolnici“, prepričava Anita, kojoj su i u to vrijeme pomogli urođeni optimizam i nepokolebljiv duh.
Nije niti u jednom trenutku pomislila da bi se moglo nešto loše dogoditi. Danas su svi u njezinoj obitelji živi, zdravi i bez posljedica. Sestra i ona su itekako zahvalne na pomoći koju su im u to vrijeme pružili ljudi u njihovoj blizini, susjedi, ali i Anitine kolege s posla. Oni su se pokazali ne samo kao dobri kolege nego kao pravi prijatelji.
12 ili 24 satne smjene svele su Anitin privatan život na spavanje i socijalnu aktivnost koja je bila ‘odlazak u dućan i čekanje u redu’
“Susjedi su bili na raspolaganju 24 sata dnevno za sve što je sestri trebalo kada sam ja bila na poslu. Zapravo je njoj bilo toliko dobro da nije mislila nikome reći kada joj završava samoizolacija kako bi joj i dalje svi nosili hranu i brinuli se o njoj da nije gladna zatvorena u kući. S odmakom od nekoliko mjeseci kada su svi dobro prisjećam se samo dobrih situacija iz tog perioda, svih anegdota koje su se tada desile. Sve one stresne situacije su nekako ostale iza mene”, zahvalna je Anita. S dolaskom proljeća karantena sa Sljemena preselila se u novozagrebački hotel ‘I’. Nakon zatvaranja karantene, Anita se vratila u “Dr. Andrija Štampar”, na Mikrobiolgiju na kojemu su rađeni PCR testovi. Iako joj je dotad 2020. godina već donijela svašta, taj prvi dan opisuje kao najstresniji dan ove godine.
“Prva smjena od 12 sati u laboratoriju u kojem se radi bez prestanka, u kojem ljudi užurbano hodaju i koriste meni tada potpuno nepoznate termine… Radili smo jako puno, skoro pa živjeli zajedno koliko smo bili tamo. Otišli bi samo doma kratko spavati i vratili se nazad. Više nismo bili kolege, postali smo prijatelji. Bilo je stresno, naporno i često se činilo da nikad nećemo otići kući iz smjene, ali znali bi se nasmijati. Službeni telefon je u jednom trenu završio kod mene i zvonio je bez prestanka. Pomislila sam sad je idealno vrijeme za melodiju zvona staviti pjesmu Magazina ‘Ne zovite me’. Svaki puta kada bi telefon zazvonio svi bi se počeli smijati. Zapravo nam uz takve sitnice jako malo treba da iz lošeg raspoloženja dođemo u pozitivno. Iako često nismo imali vremena ni za što, bilo je važno zadržati vedar duh”, nastavlja Anita koja priznaje kako u to vrijeme nije imala privatan život.
Kako se nositi s neizvjesnošću koju nam donose sljedeći mjeseci?
Odnosno, on se sveo na spavanje kad je slobodna i uživanje u socijalnoj aktivnosti što je značilo ‘odlazak u dućan i čekanje u redu’. Nakon tog iskustva postala je svjesna i velikog pritiska kojemu su tada, ali još više i danas, izloženi zdravstveni djelatnici, posebice oni koji rade s pacijentima u teškom stanju. Psihički mogu stradati svi, jednostavno je nemoguće ostati neosjetljiv u takvim ekstremnim uvjetima. Anita pozdravlja i otvaranje telefona za pomoć u sklopu odjela Mentalnog zdravlja Nastavnog zavoda, a na koje se mogu javiti zdravstveni djelatnici.
Nemoguće je biti neosjetljiv, u ekstremnim uvjetima kakvi su ove godine u zdravstvu, mogu psihički stradati svi
“Trenutno imamo jako puno oboljelih s teškom kliničkom slikom, puno je pacijenata na respiratoru, a nažalost i puno preminulih. Zdravstveno osoblje daje od sebe više od 100% da bi se osigurala potrebna skrb i liječenje. No, još uvijek imamo neodgovorne ljude koji se ne žele držati preporuka. Čini mi se da ja ovo najteži period u ovih 9 mjeseci koliko smo svjesni epidemije koronavirusom. Dobro je da postoji i oformljen tim stručnjaka psihijatara i psihologa koji stoje na raspolaganju svim zdravstvenim djelatnicima kojima je potrebna pomoć. To je neizbježno u ovoj situaciji”, energično objašnjava Anita.
Anita je u međuvremenu nakon punih šest godina otišla s Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” kako bi pokrenula vlastiti posao i učinila boljom kvalitetu života u svojoj, lokalnoj zajednici.
Razumijevanje, empatija i potpora okoline uz optimizam kojim zrači, Aniti su pomogli da ‘preživi’ 2020. godinu
“Bilo je to u trenutku najvećeg kaosa kad sam, zapravo, preko noći shvatila što želim. Zahvaljujući svom primarnom zvanju, ali i diplomskom studiju kojeg se nadam dogodine završiti, mogu učiniti nešto korisno za mjesto iz kojeg jesam. Danas sam u postupku samozapošljavanja i otvaranja ustanove za Zdravstvenu njegu u kući koja je Novom Marofu potrebna”, s uzbuđenjem otkriva Anita koja je u godini koja se bliži svome kraju ipak shvatila što je najvažnije – razumijevanje, empatija i potpora.
U vrijeme kad je otvorena zagrebačka karantena na Sljemenu, njoj je počeo ljetni semestar na fakultetu. Kako nije bila sigurna kako će i hoće li uopće moći cjelokupnu situaciju uskladiti s obvezama na studiju, mailom je kontaktirala izv. prof. dr. sc. Antu Rončevića, pročelnika Odjela za ekonomiju Sveučilista Sjever.
“Iskreno sam mu napisala što se trenutno kod mene događa i kako ne znam hoću li moći ispuniti svoje fakultetske obveze. Profesor mi je odgovorio da ništa ne brinem i neka se čuvam. U takvim trenutcima nepoznatog straha, značilo mi je to uistinu mnogo, jedan pozitivan trenutak. Potrudila sam se i kasnije zadržati taj pozitivan osjećaj. Nije uvijek lako, ali za sve lijepo se treba malo potruditi. S druge strane postala sam itekako svjesna ljudi velikog srca kojima sam okružena. Oni su se pokazali kao prava potpora i prijatelji spremni na bezuvjetnu pomoć u najtežim trenutcima. To mi je pokazalo kako svaki dan nosi nešto lijepo, čak i onaj za kojeg mislimo da je najgori“, zaključuje Anita te dodaje da je to puno lakše kad si okružen pozitivnim ljudima. Onakvima kakva je i ona sama, rekli bismo mi.
Fotografije: Shutterstock, privatna arhiva