Subota, 12 listopada, 2024

Odrastanje uz košarkaški teren: Pink Panter, Konobar i Kukoč

Dražen Petrović i Toni Kukoč. Ljudi koji su svojim pristupom igre, stilom igre, rezultatima, stvorili osobnosti koje su postale veće od sporta samog. Ako ćemo iskreno, a hoćemo, nakon Tonija je umrla hrvatska košarka

Vrijeme se za sve nas balavandere koji smo se u nekom dijelu života ostvarivali na košarkaškom terenu dijelilo na par ključnih punktova. 



Legende o Kreši Ćosiću koje su nam pričali starci. Gledali smo onog suhonjavog gorostasa centra o čijoj se lucidnosti i inteligenciji raspredalo mitova. Njegova meka ruka, elastični zglob i pokretnost za jednog centra dovela ga je do svakog doma makar s YouTube klipovima zaostataka. Made in Zadar.

Vječnost u malom

Pojavu Dražena Petrovića nakon kojeg više ništa nije ostalo isto. On je bio čovjek koji je ne samo popularizirao košarku do neslućenih razmjera već se genijalnošću igre preoteo kontroli postajući ne samo superstarom nego primjerom, uzorom, idolom mladih koji su u vremenima prije interneta htjeli dobaciti dalje od svojih života. Njegovih četrdeset po tekmama, provociranja, finte, isplaženi jezik, gegasti hod, drska dominacija, upornost i trening. Vječnost u malom. Made in Šibenik. 

I onda gotovo nonšalantna pojava nekog krakatog mulca od dva metra i sedam centimetara. Lika koji koji se u tandemu s Dinom Rađom, poput Pink Pantera elegantno provlačio kroz igru počevši skretati spotlight na sebe. Uz Dražena i ostatke momaka zlatne generacije. Tada još nismo znali, ali uskoro ćemo postati svjesni genija Tonija Kukoča i njegove Jugoplastika, Benetton, pa Chicago Bulls ere. Made in Split. 

Puna usta specijaliziranih medija zadnjih dana spominjanja Kukoča. Jer se tromi američki institucionalizam i basket establishment tek iz osmog pokušaja udostojio nakloniti ‘najboljem šestom igraču NBA’ svih vremena, pripuštajući ga u košarkaški Hall Of Fame. Pa će nakon Kreše Ćosića, Dražena Petrovića, Dina Rađe i Mirka Novosela, Toni u rujnu ove godine postati petim Hrvatom kojem se dalo put besmrtnost. Ne nasjedajte na floskule. Besmrtnost se ne dobiva pečatom likova u odijelima kojima je papirologija važnija od real lifea. Besmrtnost ide drugim linijama. 

Zasad posljednji genij hrvatske košarke

Toni je besmrtnim postao od onog spin zakucavanja Partizanu usred Beograda starom Devedesetih kada mu uoči rata cijela dvorana plješće iako im sam razbija favorizirane crno bijele domaćine. I još je besmrtan postao kad je uz Dina od Jugoplastike činio zadnji vrijedan jugoslavensko-hrvatski tim koji će nakon Cibone dominirati europskim basketom. I kad je svojim tricama, zakucavanjima, blokadama, rampama, presijecanjima lopti, fantastičnom obranom i vižljavošću ostavljao publiku i protivnike raširenih usta u delićevskom ‘Pa ljudi mojiii, je li to moooguuućeee?’.

I onda je još postao besmrtniji kada se uz Jordana, Pippena, Rodmana izborio za tri šampionska prstena NBA lige u najboljem basket teamu svih vremena. I kad mu je najveći Bog od svih košarkaških Bogova u ‘Last Danceu’ priznao koliko su ga respektirali i on i Pippen, makar bi mu cijelo vrijeme servirali kajlu da naude Jerryju Krauseu, timskom menadžeru, liku s kojim su vodili vanterenske ratove.
Najbesmrtniji je postao kao prividno nonšalantni zasad posljednji genij hrvatske košarke koji je rekao kako više voli asistirati nego zabijati. Jer kod asistencije se uvijek veseli jedan čovjek više nego kad se zabija. Taj mu je moto opravdao etiketu Konobara – ta ste serviranja lopti iza leđa, preko glave, u mikrosekundi, žmirečki, ispod nogu, you name it, prije njega mogli vidjeti samo eventualno kod Magica Johnsona.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Basketball HOF (@hoophall)

Jedini košarkaš u povijesti…

Na stranu statistike. Ono što (ne) morate znati jest činjenica da je Toni Kukoč jedini košarkaš u povijesti koji je triput osvajao europski Kup prvaka/Euroligu i NBA prsten tri godine zaredom. Tri puta je proglašen najboljim igračem Final Foura (s Jugoplastikom 2x i s Benettonom 1x), devet je puta osvojio dvije nagrade Euroscar i Mister Europa, četiri prvenstva plus dva kupa Jugoslavije, talijansku ligu i kup. S reprezentacijom Hrvatske osvojio je olimpijsko srebro u Barceloni 1992. dvije europske i jednu svjetsku broncu, s Jugoslavijom je bio olimpijski doprvak 1988., svjetski prvak, dupli europski prvak, jedan brončani, te tri zlata s mlađim selekcijama do 18 godina.

Ljudi kojima to formaliziranje znači su ili statističari ili Tonijev ćaća. Kao što bi Toni rekao, meni je svejedno, mom starom to puno više znači. Ako se desi super, ako ne, opet dobro. Ta je legendarna nonšalantnost koju je pokazivao i na terenu do trena početka tekme uvijek zavaravala i davala dojam lika kojem možda nije bilo dovoljno stalo. Ali kakav zajeb. Ovi su prostori dali vanserijskih igrača i nezaboravnih košarkaških majstora, ali samo su dvojica bili realni gamechangeri. Dražen Petrović i Toni Kukoč. Ljudi koji su svojim pristupom igre, stilom igre, rezultatima, stvorili osobnosti koje su postale veće od sporta samog. Ako ćemo iskreno, a hoćemo, nakon Tonija je umrla hrvatska košarka. Bilo je i uvijek se nađe dobrih momaka i odličnih igrača. No, oni će ostati zauvijek samo dobri igrači.

Stisnute šake splitskih mulaca koji su podijelili košarkaški i sportski svijet

Genijalci koji su radili razliku su jako jako rijetki. A Tonija će vam najbolje portretirati i raskrinkati onaj dječački zajebantski osmijeh nevjerice njegova sidekicka Dina Rađe, kad gleda kako mu pajdo završava akcije. U tom je pogledu bilo neskriveno toliko ljubavi, respekta, igre i stisnute šake splitskih mulaca koji su podijelili košarkaški i sportski svijet na one koji ih se sjećaju besmrtnih po igrama. I onih koji ih notiraju statistikama. Košarkaški Marvelovci, to je bila ta ekipa, bez imalo sjete i uzdaha, samo s realizmom svjedočenja vremena kad se zadnji puta igralo vrhunski i čarobno s ovih prostora. 

I jedna sitna privatnost. S prve linije fronta, iz usta musavog riđavog balavca u zelenoj spitki koji se otrgne sestrični iz ruku dva reda do ulaska u teren u zagrebačkom Domu sportova, par sekundi prije kraja sudačkog zvižduka, u finalu Europskog prvenstva 1989. kad Jugoslavija razbija Galisovu Grčku s nekih dvadesetak koševa razlike. Ima na Jutjubu cijela tekma. I koji počne skakati pored Dražena, Divca, Rađe i Kukoča prije nego mu zaštitari sleđa svinu ruku i počnu gurati van. ‘Alo, alo, lakše malo s malin…’ viknuo je zaštitarima uz glavniju brigu skakanja uz jedan od pobjedničkih pehara. 

Čovjek kojem nikad nije bilo sve svejedno. Konobar. Pink Panter. Kralj. 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime