Prema studiji Dr. Jean Twenge, profesorice psihologije na sveučilištu u San Diegu, autorici knjige “Generation Me”, ignoriranje postaje nova norma ponašanja. Razorno, ali neizbježno, postaje standard. Osim toga, pojavom društvenih mreža ono postaje još češće jer je tamo puno lakše nekoga ignorirati budući da naš pametni telefon neće ‘briznuti u plač’ zbog “seena”.
No, krenimo otpočetka – napokon ste ostvarili kontakt s osobom koja vam se sviđa, sve je išlo svojim tijekom, ali onda ste ugledali dvije plave kvačice. I nema odgovora…
U istom trenutku preplavila vas je oluja pitanja, analiziranja, “overthinkanja”. Što se dogodilo, gdje ste pogriješili, možda ste nešto krivo rekli… i tako u nedogled. Jedan “seen” dovoljan je da i najsamouvjereniji pojedinci dovedu u pitanje svoju vrijednost.
Stvara se osjećaj manje vrijednosti
Ignoriranje samo po sebi odraz je moći, kontrola “igre” u kojoj osoba koja “seena” drži sve konce. U današnje vrijeme, u kojem smo “bombardirani” sa svih strana društvenim mrežama, ignoriranje je još bolnije. Stvara se osjećaj manje vrijednosti, pojavljuje se osjećaj nesigurnosti bez povoda. No, nemojte ga potiskivati. Treba ga analizirati, poručiti mu da nije vrijedan svega, nasmijati mu se i reći: “Gubi se”.
Možda su u pitanju strahovi zbog prijašnjih iskustava koje smo prošli, pitanja koja smo si postavljali, analiza u kojima smo gubili noći. Ljudi često teže kompliciranju, uništavaju trenutaka kada to nije potrebno, sabotiraju sami sebe s namjerom da se ograde od odnosa koji može biti prepun potencijala.
Okolina sama po sebi u velikom mjeri utječe na naše odluke. Stoga, umjesto da slušamo naš unutarnji glas, često se prepuštamo mišljenju drugih uvjeravajući se da su nam od pomoći. Potiskujemo želje i osjećaje opravdavajući se da nam “nije bilo suđeno”, on/ona nije za nas, misleći da time umanjujemo vrijednost osobe koja nas je povrijedila ili dovela do osjećaja manje vrijednosti.
Ignoriranje je najčešće čin kukavice, osobe koja nije sposobna ili spremna suočiti se sa situacijom. Zapitajte se je li to zapravo čin povrijeđene osobe, osvetnički potez samozaštite. Nemojte zaboraviti, važno je tko vodi igru u porukama. Ono lažno “boostanje” ega, osjećaj dominacije u rečenicama, namjerno odgovaranje sa zakašnjenjem jer bili ste “veoma” zauzeti itd. Svi ovi postupci zapravo su zaštita od fragilnosti koja se može dogoditi, koje se bojimo i kojoj se ne želimo prepustiti.
Pustite da vrijeme odradi svoje
Ako ste se prepustili iskrenosti, izbrisali i svaki djelić glume, postupno micali svoje fasade, i tada doživjeli “seen”, vrijeme je da uklonite svaku mogućnosti daljnje komunikacije sa drugom stranom. Istina, bolno je, bolno je za vaš ego, za scenarije koje ste unaprijed u glavi projektirali, za mogućnosti koje su same plesale s vašim mislima, ali to je ispravna odluka. Pustite da vrijeme odradi svoje jer, sjetite se, prošli ste puno gorih stvari u životu.
Reklo bi se “daj vremenu vremena”. I stvarno, dajte vremenu vremena, pustite da život pleše svoje, hvatajte zavoje, ne brojite korake i prepustite se.