Glorija Peranić prva je međunarodno certificirana edukatorica roditelja po principima pozitivne discipline u Hrvatskoj. Redovito održava treninge za roditelje koje im pomaže da što bolje razumiju djetetovo ponašanje i pravilno postupaju s njima.
Njezin put započeo je studiranjem ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, nakon kojeg je magistrirala edukacijsku rehabilitaciju. Tijekom stručne prakse u Centru izvrsnosti Together To Go u Milanu dogodila se pandemija i u tom razdoblju su se otvorile brojne mogućnosti online edukacija. Tada je upisala edukaciju pri američkom udruženju Positive Discipline i stekla certifikat. S mladom edukatoricom razgovarali smo o problemima s kojima se roditelju u odgoju djece najčešće susreću u Hrvatskoj te kako izgraditi što bolji i snažniji međusoban odnos.
Što su treninzi za roditelje?
Redovito održavate treninge za roditelje, možete li nam reći kako oni izgledaju i što sadržavaju?
Svrha “Treninga za roditelje” je pružiti najvažnije informacije koje omogućavaju da razumijemo djetetovo ponašanje i pravilno postupamo. To znači da obuhvaća dva područja: osnovne specifičnosti djetetovog razvoja i konkretne odgojne alate. Vodim se time da su roditelji danas pretrpani obavezama pa uvijek nastojim pružiti informacije na način da budu jednostavne, potkrijepljene primjerima i primjenjive u praksi. Trening obuhvaća 4 modula, s temama: Emocionalna stabilnost, Intelektualni razvoj, Samopouzdanje i kreativnost te Odgovornost i suradnja. Predavanja držim jednom tjedno (u večernjim satima kako bi povećali šanse da roditelji mogu sudjelovati dok djeca spavaju).
Postavila sam dobnu granicu zato što prije druge godine zaista trebamo maksimalno prilagoditi svoja očekivanja, odnosno poznavati djetetove razvojne kapacitete i sukladno tome samo ‘ulagati’, a ne ‘zahtijevati’
Nakon svakog predavanja roditelji dobiju konkretne vježbe kako bi sadržaj sada mogli početi primjenjivati u svojoj odgojnoj svakodnevici. Naglasila bih da imamo i zatvorenu Facebook grupu s ciljem razmjene iskustava i podrške, a nastala je tako što sam na našim Zoom grupnim susretima primijetila koliko roditeljima znači kada drugi podijele slične nedoumice ili pak načine na koje su oni riješili neki izazov. Mislim da je to posebno važno u današnje vrijeme kada većina strahuje od posramljivanja i osude okoline. Kao jedna od najvećih prednosti koju polaznici ističu na mojim radionicama je prostor za njihova pitanja, odnosno primjere gdje radimo na individualnim, konkretnim izazovima roditelja.
Na koju dobnu skupinu djece se odnose Vaši treninzi?
Moji sadržaji namijenjeni su roditeljima djece u dobi 2 do 10 godina. To ne znači da neće poslužiti roditeljima djece od 14 mjeseci ili 14 godina, dapače, pomaže. Ja sam postavila dobnu granicu iz razloga što prije druge godine zaista trebamo maksimalno prilagoditi svoja očekivanja, odnosno poznavati djetetove razvojne kapacitete i sukladno tome samo „ulagati“, a ne „zahtijevati“.
Gornju granicu postavila sam jer djeca danas sve ranije ulaze u pubertet, a to je razdoblje kada vršnjaci imaju sve veći i roditelji sve manji utjecaj, odnosno to je vrijeme kada ubiremo plodove onoga što smo prethodnih godina radili. Ponovno naglašavam, naročito ako poznajemo individualne i intraindividualne razlike djece, onda znamo da je grupiranje po dobi, kao i bilo koji oblik „tablica“ vrlo nezahvalno. Uvijek preporučam da roditelji pogledaju sadržaj koji nudim (putem Newslettera i društvenih mreža) i uzmu ono što im za njihovo dijete može biti korisno, bez obzira na dob.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Razumijevanje i konkretni alati
Koji su najčešći problemi s kojima se roditelji susreću u odgoju?
Trebamo razlikovati što je uzrok, a što posljedica. Ono kako se najviše problema manifestira je djetetov neposluh (nesuradnja) u najrazličitijim oblicima i emocionalni ispadi. No ono što je u pozadini toga stvarni problem je ubrzani tempo života i manjak znanja. Odgoj zahtijeva neopisivo puno strpljenja i dosljednosti, za koje nam dugačka „to do“ lista baš i ne ostavlja prostora. Pod neodstatak znanja mislim na to da kada ne poznajemo ni osnovne razvojne karakteristike onda se javljaju nerealna očekivanja, okrivljavanje djeteta i narušavanje odnosa.
Tu se javlja poanta “Treninga za roditelje”: roditelji koji su prošli neku moju edukaciju ili savjetovanje dobiju uvid u to zašto se dijete nekako ponašalo, a tek tada kada razumiju mogu se odmaknuti od toga da im dijete do radi “namjerno da bi ih provociralo i ljutilo”. To je temelj na koji onda dodajem različite komunikacijske alate i primjere kako mogu dalje poticati suradnju, čuvajući odnos i djetetov integritet. Dat ću samo jedan primjer toga – često od roditelja čujem da viče “samo kad više nema druge”. No, kada ih na to pitam jesu li se probali poslužiti primjerice igrom uloga – shvate da samo nisu imali ideju za “drugo”. Zato radimo taj “komplet”: razumijevanje i konkretni alati.
Smatram da je jedini ispravan način odgoja pristup temeljen na poštovanju i privrženosti, uz pravilno postavljene granice koje ne narušavaju djetetov integritet
Postoje li neke knjige koje preporučite onima koji tek trebaju postati roditelji, kao i neke za one koji su se već ostvarili u ovoj ulozi?
Da, moram istaknuti da možemo biti sretni da postoji Izdavačka kuća Harfa koja je u Hrvatsku donijela velik broj iznimno vrijednih sadržaja. Ovisi zanima li nekog odgojna paradigma ili više konkretni savjeti. Izdvojit ću “Vaše kompetentno dijete” autora Jespera Juula, Svjesni roditelji autorice dr. Shefali. Roditelje koje više zanimaju „alati“ mogla bi zanimati knjiga “Što sjajni roditelji čine”, “Razvoj dječjeg mozga” kao i moj Ebook “Od sukoba do suradnje”.
Koje su najveće zablude o odgoju s kojima se roditelji susreću?
Rekla bih da su kod nas još jako prisutne zablude tradicionalnog odgoja. Prije svega da je batina izašla iz raja, odnosno da što se dijete lošije osjeća oko nečega što je napravilo, to će bolje zapamtiti da to više ne radi. Ovo uvjerenje je kod nas, nažalost, duboko ukorijenjeno. Posljedice ovakvog načina razmišljanja su iznimno pogubne po djetetovo mentalno i emocionalno zdravlje. Kada bih trebala izdvojiti jedan od ciljeva svoje karijere, to bi bila promjena ovog uvjerenja.
Cijeli društveni kontekst se promijenio
Mijenjaju li se često načini “ispravnog odgoja”? I postoji li uopće ispravni odgoj? Kao da jedno vrijeme stalno slušamo kako se djeci sve treba popuštati, pa onda treba uvoditi neke granice… Što je po Vama najbolji način odgajanja djeteta?
Ne bih rekla da se načini često mijenjaju, možemo reći da se odgoj danas mijenja u odnosu na odgoj ranije i to tako treba biti. Cijeli društveni kontekst se promijenio, a osim toga su stručnjaci došli do saznanja o funkcioniranju djetetovog mozga koja više ne smijemo zanemarivati u svom odgojnom pristupu. Nipošto se ne bih složila da djeci sve treba popuštati. Smatram da je jedini ispravan način odgoja pristup temeljen na poštovanju i privrženosti, uz pravilno postavljene granice koje ne narušavaju djetetov integritet.
Kad smo se dotaknuli granica, na koji način se one trebaju postavljati?
Granice trebaju biti realne, ostvarive, najavljene unaprijed, jasno formulirane i obrazložene, postavljene tako da ne narušavaju odnos niti djetetov integritet. Preporučam da u postavljanje granica aktivno uključite dijete. Roditelj postavlja kontekst, ali uvijek možemo uključiti dijete barem u nekom segmentu. To će djetetu olakšati poštivanje te granice. Istovremeno, ukoliko dijete ne ispoštuje granicu, naša je odgovornost da smireno i dosljedno provedemo unaprijed dogovorenu posljedicu. Time učimo dijete da bude odgovorno za svoje odluke. Granice su široka tema, moramo uzeti u obzir djetetovu dob, kontekst i još puno toga. Na temu granica sam napravila cijelu jednomjesečnu edukaciju jer tvrdim da iako se čini da su granice jedan od najvećih izazova, djeca ih ne samo trebaju nego i žele. Razliku čini način na koji ih postavljamo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kvalitetno vrijeme i sretne trenutke možemo provoditi i u zajedničkoj šetnji, pripremi obroka ili nekom kućanskom poslu (kojeg dijete razvojno može obavljati). Poanta je prisutnost i odsustvo distraktora, s naglaskom na tehnologiju
S obzirom na užurban tempo života, roditelji se često ne uspiju posvetiti svojoj djeci koliko bi voljeli. Imate li neke savjete kako s djecom provesti kvalitetno vrijeme, tako da i dijete i roditelj budu sretni i izvuku maksimum?
Naravno, tajna je u tome da ne trebamo s djetetom provoditi sate i sate igrajući se, ali da trebamo izdvojiti vrijeme u kojem ćemo djetetu dati potpunu prisutnu pažnju. Dodatno kvalitetno vrijeme i sretne trenutke možemo provoditi i u zajedničkoj šetnji, pripremi obroka ili nekom kućanskom poslu (kojeg dijete razvojno može obavljati). Poanta je prisutnost i odsustvo distraktora, s naglaskom na tehnologiju.
Preporučate li održavanje neke rutine s djetetom? Može li ona pozitivno utjecati na odnos?
Apsolutno, jer djetetu silno treba sigurnost i predvidljivost, a to je upravo ono što nam rutine daju. To ne isključuje povremene spontane trenutke.
Kako se povezati s djetetom i stvoriti međusobno povjerenje?
O ovome bi mogla napisati cijelu knjigu, ali svest ću na ono najvažnije: odnositi se s djetetom s puno poštovanja, gledati na dijete kao ravnopravno i vrijedno biće, uvažavati dijete, biti autentičan, uvijek iskren (prilagoditi sadržaj djetetovoj dobi, ali nikada ne lagati), upoznavati dijete (njegov temperament), truditi se prilagoditi svoj pristup djetetu, a ne dijete svojim očekivanjima, prihvaćati djetetove emocije i onda kada su neugodne, biti prisutan.
Postoje li nešto što niti jedan roditelj u odgoju ne bi smio napraviti ili reći?
Krenut ćemo od najočitijeg – djecu nipošto ne smijemo udarati, no osim toga postoji cijeli niz aktivnosti ili riječi koje mogu boljeti i imati posljedice jednako (ili neki kažu više) od fizičke boli. Na djecu nikada nemojte stavljati teret svoje tuge ili sreće. Ne smije se dogoditi da djetetu kažemo da bi bilo bolje da ga nema. Djecu moramo odvajati od onoga što rade, npr. Ne smijemo im se obraćati s “lažljivac, zločest…” jer se djeca identificiraju s etiketom/ulogom koju im postavimo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koliko je važan razvoj emocionalne inteligencije kroz djetetovo odrastanje? Kako se ono može potaknuti?
Razvoj emocionalne inteligencije je od presudne važnosti. Doslovno možemo ulagati sve napore u spoznajni razvoj djeteta, u sve njegove vještine, ali ako ispod svega toga nemamo emocionalno čvrste temelje, rezultat nikad neće biti onaj kojeg smo željeli. Emocionalnom razvoju je posvećen cijeli jedan modul “Treninga za roditelje”. Ukratko, ukoliko želite potaknuti emocionalnu inteligenciju svog djeteta neki od prvih koraka jesu da prihvaćate svaku njegovu emociju, da je potvrđujete (verbalizirate) te da ga o stvarima poput regulacije i empatije poučavate svojim primjerom.
Osjećaji krivnje i srama
Imaju li roditelji strah od razgovora s Vama? Koliko je teško razgovarati o problemima s djecom i koliko ih je uopće teško priznati i prihvatiti?
Da, o tome mi nakon savjetovanja neki otvoreno govore. Iznimno je teško iz pozicije roditelja kojem je odnos s djetetom najvažnija stvar u životu, govoriti pred nekime “loše strane” tog odnosa. Vjerujem da se bore s osjećajima krivnje i srama, čemu dodatnu težinu daju česte javne “osude” primjerice na društvenim mrežama. Ipak, uvijek naglašavam da dočim se roditelj interesira za edukacije ili savjetovanja poput mojih, time već šalje golemu i najvažniju poruku “Želim biti bolji roditelj, znati kako prilagoditi svoj pristup, a ne popravljati dijete”. Moja je odgovornost izgraditi povjerenje i pouzdanost kako bi roditelju bilo lakše govoriti o tome što ga muči. Većinom dođemo do toga da su to neki univerzalni odgojni izazovi koje znanje o djetetovom razvoju, razumijevanje i pravilne metode mogu riješiti.
Za naše društvo bih, kao što sam ranije spomenula, nažalost, još uvijek rekla da vučemo korijene tradicionalnog pristupa te da je dijete i dalje u podređenom položaju
U posljednje vrijeme sve su popularnije knjige o danskom, švedskom, finskom odgoju… Nama takav način odgoja nije blizak, obzirom da živimo na drugačijem kulturološkom podneblju. Kakav je naš odgoj, po čemu se razlikuje od ostalih i koje stvari u njemu su dobre, a koje je potrebno mijenjati?
Rekla bih da svako društvo ima neke svoje prednosti i nedostatke. Ne bih nužno uspoređivala tko je bolji, tko lošiji. Obzirom da su nam informacije danas dostupnije nego ikad, mislim da je dobro upoznavati različite kulture, odgojne pristupe i slično te kritički promisliti što nam od toga može pomoći u našim okolnostima te to i primijeniti. Generaliziranje na “naš” i “njihov” pristup je nepravedan prema svim onim pojedincima iz jedne ili druge skupine koji bez obzira na to u kojem se društvu nalaze rade “dobar posao”.
Za naše društvo bih, kao što sam ranije spomenula, nažalost, još uvijek rekla da vučemo korijene tradicionalnog pristupa, da je dijete još uvijek u podređenom položaju (“neće meni jedan balavac od 2 godine… ja sam ipak njemu…”) te da su udaranje, posramljivanje i zastrašivanje još previše prisutni. Međutim, i kod nas postoji jako puno pozitivnih primjera i tome sve više svjedočim otkako se ovime bavim. Svakodnevno susrećem predivne roditelje koji mogu biti primjer. Jedna od prednosti je svakako i sigurnost naše zemlje koja se u brojnim drugim zemljama više ne podrazumijeva.
Prestaje li odgoj ikada ili djecu cijeli život odgajamo? Prenosimo li odgoj naših roditelja na našu djecu i smatramo li da je on ispravan?
O tome kada odgoj prestaje ovisi kakav je odnos izgrađen u prvim godinama. Kada dijete dođe u tinejdžersko razdoblje, utjecaj roditelja snažno opada, a vršnjaka raste. Rekla bih da svatko sa sobom nosi nešto dobro i nešto loše iz svog djetinjstva. Nije nužno da to i prenosimo, odnosno ljudi koji prorađuju (primjerice na psihoterapiji) stvari iz svog djetinjstva mogu prekinuti “lanac”. Jedan dio ljudi neupitno vjeruje da je u pravu (da je njegov odgoj bio ispravan i da on sada to ispravno prenosi), a drugi dio ljudi kritički propituje, vjeruje struci i preuzima odgovornost da svoju prošlost proradi, a budućnost pripremi.